Pre nekoliko dana, javnost u Srbiji iznenađena je vešću da je jedan Srbin oslobođen u Hagu. Kada se isto dogodilo sa Milanom Milutinovićem pre par godina, to i nije dočekano kao neko čudo. Svima je bilo jako dobro poznato da je dotični imao čisto protokolarnu ulogu u vlasti Srbije u vreme kada su se odigrala dešavanja koja su mu stavljena na teret. Ali, Momčilo Perišić, načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije u vreme srebreničkog masakra? Ko bi rekao, ako imamo u vidu da smo se već navikli na pravilo da je u Haškom tribunalu svako nevin dok se ne dokaže da je Srbin. Gostujući u jednoj televizijskoj emisiji po dolasku u Beograd, general Perišić je dobio priliku da govori o svom učešću u ratu i toku suđenja u Hagu, ali i o odnosu sa Slobodanom Miloševićem, svojoj političkoj karijeri i nezgodnim pitanjima vezanim za špijunsku aferu. No, sve to nije toliko bitno, kao i lično mišljenje koje bilo ko od nas može da ima o generalu Perišiću (moram da priznam da se moje dosta menjalo). Ono što je bitno je da je dotični bio prvi vojnik moje zemlje u vreme kad su se u Bosni odigrali krucijalni zločini koji su pripisani istoj. I da njegovo oslobađanje ujedno znači i oslobađanje moje zemlje – Hag je presudio da Srbija nije kriva za ratne zločine u Bosni. Za neke je to dobra vest, koja ukazuje na to da Hag ipak nije u potpunosti nepravedan sud, iako mu se ne zaboravljaju dosadašnja brljanja. Za neke druge ova vest je tragična, jer bi očigledno najviše voleli da se svi Srbi, kad bi to bilo izvodljivo, nađu u Hagu. Za mene, pak, ovo je realna vest koja potvrđuje ono što već jako dugo znam o Haškom tribunalu, a ujedno i sličica koja je nedostajala da mozaik o kome ću sada govoriti bude potpun.
Vest o Perišićevom oslobađanju došla je nedugo nakon oslobađanja jednog od lidera albanske OVK, Haradinaja, i hrvatskih generala Gotovine i Markača. Slučajnost ili ne, ali se sve odigralo u vrlo kratkom periodu – dovoljno kratkom da mnogi počnu da govore o nekakvoj „kompenzaciji“. Kao da je to košarka, pa da sudija svira nepostojeće korake jednoj ekipi, kako bi se izvadio za nepostojeći faul u napadu koji je prethodno svirao drugoj ekipi. Umesto ovog pristupa koji se bavi pojedinačnim slučajevima, te od drveća ne vidi šumu, ja bih ipak predložio da stvari sagledamo u globalu, da bismo doprli do suštine. Šta je rezultat dvadesetogodišnjeg rada Haškog tribunala? Od glavešina Hrvatske niko nije osuđen, dakle Hrvatska je amnestirana. Takođe ni od bošnjačkih lidera, dakle Bosna je amnestirana. Kao i Kosovo. Kao i (sada nakon oslobađanja Perišića) Srbija, ali samo za ono što se dešavalo preko Drine. Ko je osuđen, ili se uskoro očekuje da bude? Lideri bosanskih Srba za najteže zločine (uključujući i genocid), dakle Republika Srpska. Kao i lideri Srbije u vreme kosovskog sukoba, dakle Srbija je osuđena za zločin na Kosovu. I niko više nije, niti će biti osuđen, a ponajmanje ne NATO, čije zločine u ratovima devedesetih na ovim prostorima Hag i ne razmatra. Da bismo ustanovili zašto je to tako, hajde da vidimo oko čega su se vodili pomenuti ratovi i ko ih je, uslovno rečeno, dobio.
Sloveniju ne računam, jer to i nije bio rat. JNA je htela da se povuče, a Slovenci su je mučki napali da bi mogli da se pohvale kako su i oni izvojevali nezavisnost, i to je sve. U Hrvatskoj se rat vodio jer je Hrvatska htela da ode iz Jugoslavije, a krajiški Srbi da ostanu u njoj. Zauzimanjem Krajine i progonom većine Srba, Hrvatska je dobila rat. Sad je članica NATO, saveza koji joj je svojevremeno pomogao u dobijanju rata. U Bosni je situacija već složenija. Bošnjacima i Hrvatima je uspelo da se otcepe od Jugoslavije, ali ovi prvi nisu ostvarili željenu unitarnu BiH, a ovi drugi pripajanje matici Hrvatskoj. Nisu ni Srbi ostali kratkih rukava. Istina je da se nisu izborili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, ali su dobili Dejtonski sporazum, koji im je garantovao da BiH neće biti unitarna. Njime je nastala Republika Srpska, država u državi, praktično druga srpska zemlja uz Srbiju. Takođe ni na Kosovu situacija nije čista. Albanski separatisti i NATO bombarderi uspeli su da odvoje Kosovo od Srbije, ali Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN kojom je sukob okončan, nije legalizovala kosovsku nezavisnost. Ona je jednostrano proglašena tek 2008, a do danas nije međunarodno priznata. Kosovo ne može u UN, a ne može ni da ostvari sopstveni teritorijalni integritet, jer nema punu kontrolu nad svojim severnim delom. Srbija i dalje ima puno pravo da tvrdi kako je Kosovo deo njene teritorije.
Dakle, nije tačno ono što mnogi pričaju (uključujući i neke u Srbiji), da su Srbi devedesetih izgubili četiri rata. Od ta četiri, samo jedan su izgubili, a jedan nije ni bio rat. Preostala dva završena su kakvim-takvim kompromisom. U slučaju BiH, taj kompromis je Dejtonski sporazum, a u slučaju Kosova, Rezolucija 1244. I oba su od tada do danas trn u oku kako srpskih protivnika u ratovima, tako i onih koji su ih podržavali, pa i učestvovali u ratovima na njihovoj strani – NATO, odnosno Sjedinjenih Država, supersile koja na krilima „pobede“ u Hladnom ratu već preko 20 godina nastoji da izgradi svetski poredak po svom dizajnu. Deo tog globalnog dizajna jeste i dizajn za Balkan. Za činjenicu da je ostvarivanje tog dizajna još uvek nedovršeno, „krivi“ su pre svega Srbi, koje NATO nije uspeo vojno da porazi ni 1995, ni 1999. Da Srbi nisu istrajali u bosanskom ratu, BiH bi danas bila unitarna, u njoj bi se uveliko gradila „bosanska“ nacija, a zvanični jezik za sve bio bi bosanski. Da SR Jugoslavija nije rešila da se suprotstavi NATO bombama, te da je bez borbe prihvatila „Sporazum“ iz Rambujea, Kosovo bi bilo nezavisno i međunarodno priznato u sadašnjim granicama još 2002, na osnovu referenduma većinskog stanovništva. Sjedinjene Države su prihvatile Dejtonski sporazum i Rezoluciju 1244 kao privremena kompromisna rešenja, jer su ocenile da im je u datim okolnostima preskupo da pokušaju da do kraja vojno poraze Srbe. Računale su da će im biti jefitinije da nakon ratova, u mirnodopskim uslovima, postepeno devalviraju značaj oba dokumenta i izmene status quo na Balkanu tako da se uklopi u njihov dizajn. Ovaj dizajn podrazumeva unitarnu BiH i nezavisno Kosovo u postojećim granicama, što bi uz pažljivo doziranje američko-evropskih štapova i šargarepa, nadaju se, vremenom priznala i Srbija. Haški tribunal igra bitnu ulogu u ovoj „puzajućoj“ strategiji ostvarivanja američkog balkanskog dizajna.
Da je Haški tribunal politički sud kome je cilj ne da kazni ratne zločince, već političke protivnike Zapada, to je u Srbiji odavno i vrapcima jasno. Međutim, daleko od toga da oni stihijski skidaju samo srpske glave. U pitanju je dobro razrađen plan u kome, gle čuda, može da se desi da i neki Srbi budu pošteđeni. Jer je Srbija, kao i Hrvatska, esencijalni akter u regionu, bez koga balkanski dizajn ne može da bude potpun. Osuditi Srbiju baš za sve i svašta i poniziti je do kraja značilo bi zauvek izgubiti njenu lojalnost, a bez toga nema dugoročno samoodržive stabilnosti na Balkanu. Zato je ova poslednja presuda u funckiji hirurško preciznog odvajanja krivice bosanskih Srba od krivice Srbije kao države. Jer, pored Srbije i Hrvatske, američki balkanski dizajn sadrži i jedinstvenu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu kao tampon državu koja će stajati na putu obnavljanju kako velikosrpskog, tako i velikohrvatskog projekta. Republika Srpska im smeta, jer u njenom opstanku vide pretnju za izgradnju BiH kakvu žele. A kako će je lakše lakše ukinuti, nego tako što bi je prethodno proglasili za „genocidnu tvorevinu“, osuđujući njene političke i vojne lidere za, ni manje ni više, nego najteži zločin koji postoji u pravu. Računaju da će Srbija to prihvatiti ako nju amnestiraju od odgovornosti, da će zarad svog opstanka i napretka žrtvovati svoje sunarodnike preko Drine (ne bi bilo prvi put). Takođe, američkog balkanskog dizajna nema bez nezavisnog Kosova, a kako će se lakše opravdati njegova nezavisnost kao „poseban slučaj“ (da ne bi poslužila kao presedan za mnoge druge separatizme), nego tako što će Hag osuditi političke i vojne lidere Srbije za teške zločine, a albanske lidere amnestirati. Ako se dokaže da je to bio sukob „dobrih i loših momaka“, opravdano je da „dobri momci“ dobiju državu. Ovde postoji malo veći problem kako da se Srbija pomiri sa pomenutim dizajnom, jer je mit o Kosovu kao „svetoj srospkoj zemlji“ čvrsto ukorenjen kod srpskog naroda i pripadnika njegove političke elite. Problem je tim veći što se ovde, za razliku od Bosne, zvaničnici Srbije ipak moraju osuditi, inače se kosovska nezavisnost ne bi mogla opravdati.
Nezavisno od toga kako će se na kraju rešiti pitanja Republike Srpske i Kosova, te da li će Srbija od rezultata neravnopravne borbe devedesetih protiv najveće svetske sile uspeti da sačuva makar nešto, valja biti načisto sa ulogom koju Haški tribunal ima u tom procesu. Možda će pravi ugao gledanja pomoći utopistima koji veruju u međunarodnu pravdu da realnije sagledaju domete nekih budućih međunarodnih tribunala. Pa i ovog sadašnjeg, Međunarodnog krivičnog suda, koji je zamišljen da deli pravdu svima, a u praksi izgleda da su mu Afrikanci najdraže mušterije. Nama u Srbiji, uvid u suštinu rada Haškog tribunala trebalo bi da pomogne da ne traćimo više vreme na pojedinačne slučajeve i brojimo koliko u Hagu ima naših, a koliko njihovih. Ako shvatimo da je Tribunal sve vreme sredstvo u službi ostvarivanja američkog balkanskog dizajna, počećemo da razmatramo i sam taj dizajn i da računamo – koliko je taj štap kojim nam se preti zapravo opasan i koliko je ta šargarepa kojom nam mašu ukusna. Nakon Perišićevog oslobađanja, ispred očiju imamo ceo mozaik kao dobru polaznu tačku za utvrđivanje sopstvenog interesa.
Vladimir Trapara
Vest o Perišićevom oslobađanju došla je nedugo nakon oslobađanja jednog od lidera albanske OVK, Haradinaja, i hrvatskih generala Gotovine i Markača. Slučajnost ili ne, ali se sve odigralo u vrlo kratkom periodu – dovoljno kratkom da mnogi počnu da govore o nekakvoj „kompenzaciji“. Kao da je to košarka, pa da sudija svira nepostojeće korake jednoj ekipi, kako bi se izvadio za nepostojeći faul u napadu koji je prethodno svirao drugoj ekipi. Umesto ovog pristupa koji se bavi pojedinačnim slučajevima, te od drveća ne vidi šumu, ja bih ipak predložio da stvari sagledamo u globalu, da bismo doprli do suštine. Šta je rezultat dvadesetogodišnjeg rada Haškog tribunala? Od glavešina Hrvatske niko nije osuđen, dakle Hrvatska je amnestirana. Takođe ni od bošnjačkih lidera, dakle Bosna je amnestirana. Kao i Kosovo. Kao i (sada nakon oslobađanja Perišića) Srbija, ali samo za ono što se dešavalo preko Drine. Ko je osuđen, ili se uskoro očekuje da bude? Lideri bosanskih Srba za najteže zločine (uključujući i genocid), dakle Republika Srpska. Kao i lideri Srbije u vreme kosovskog sukoba, dakle Srbija je osuđena za zločin na Kosovu. I niko više nije, niti će biti osuđen, a ponajmanje ne NATO, čije zločine u ratovima devedesetih na ovim prostorima Hag i ne razmatra. Da bismo ustanovili zašto je to tako, hajde da vidimo oko čega su se vodili pomenuti ratovi i ko ih je, uslovno rečeno, dobio.
Sloveniju ne računam, jer to i nije bio rat. JNA je htela da se povuče, a Slovenci su je mučki napali da bi mogli da se pohvale kako su i oni izvojevali nezavisnost, i to je sve. U Hrvatskoj se rat vodio jer je Hrvatska htela da ode iz Jugoslavije, a krajiški Srbi da ostanu u njoj. Zauzimanjem Krajine i progonom većine Srba, Hrvatska je dobila rat. Sad je članica NATO, saveza koji joj je svojevremeno pomogao u dobijanju rata. U Bosni je situacija već složenija. Bošnjacima i Hrvatima je uspelo da se otcepe od Jugoslavije, ali ovi prvi nisu ostvarili željenu unitarnu BiH, a ovi drugi pripajanje matici Hrvatskoj. Nisu ni Srbi ostali kratkih rukava. Istina je da se nisu izborili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, ali su dobili Dejtonski sporazum, koji im je garantovao da BiH neće biti unitarna. Njime je nastala Republika Srpska, država u državi, praktično druga srpska zemlja uz Srbiju. Takođe ni na Kosovu situacija nije čista. Albanski separatisti i NATO bombarderi uspeli su da odvoje Kosovo od Srbije, ali Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti UN kojom je sukob okončan, nije legalizovala kosovsku nezavisnost. Ona je jednostrano proglašena tek 2008, a do danas nije međunarodno priznata. Kosovo ne može u UN, a ne može ni da ostvari sopstveni teritorijalni integritet, jer nema punu kontrolu nad svojim severnim delom. Srbija i dalje ima puno pravo da tvrdi kako je Kosovo deo njene teritorije.
Dakle, nije tačno ono što mnogi pričaju (uključujući i neke u Srbiji), da su Srbi devedesetih izgubili četiri rata. Od ta četiri, samo jedan su izgubili, a jedan nije ni bio rat. Preostala dva završena su kakvim-takvim kompromisom. U slučaju BiH, taj kompromis je Dejtonski sporazum, a u slučaju Kosova, Rezolucija 1244. I oba su od tada do danas trn u oku kako srpskih protivnika u ratovima, tako i onih koji su ih podržavali, pa i učestvovali u ratovima na njihovoj strani – NATO, odnosno Sjedinjenih Država, supersile koja na krilima „pobede“ u Hladnom ratu već preko 20 godina nastoji da izgradi svetski poredak po svom dizajnu. Deo tog globalnog dizajna jeste i dizajn za Balkan. Za činjenicu da je ostvarivanje tog dizajna još uvek nedovršeno, „krivi“ su pre svega Srbi, koje NATO nije uspeo vojno da porazi ni 1995, ni 1999. Da Srbi nisu istrajali u bosanskom ratu, BiH bi danas bila unitarna, u njoj bi se uveliko gradila „bosanska“ nacija, a zvanični jezik za sve bio bi bosanski. Da SR Jugoslavija nije rešila da se suprotstavi NATO bombama, te da je bez borbe prihvatila „Sporazum“ iz Rambujea, Kosovo bi bilo nezavisno i međunarodno priznato u sadašnjim granicama još 2002, na osnovu referenduma većinskog stanovništva. Sjedinjene Države su prihvatile Dejtonski sporazum i Rezoluciju 1244 kao privremena kompromisna rešenja, jer su ocenile da im je u datim okolnostima preskupo da pokušaju da do kraja vojno poraze Srbe. Računale su da će im biti jefitinije da nakon ratova, u mirnodopskim uslovima, postepeno devalviraju značaj oba dokumenta i izmene status quo na Balkanu tako da se uklopi u njihov dizajn. Ovaj dizajn podrazumeva unitarnu BiH i nezavisno Kosovo u postojećim granicama, što bi uz pažljivo doziranje američko-evropskih štapova i šargarepa, nadaju se, vremenom priznala i Srbija. Haški tribunal igra bitnu ulogu u ovoj „puzajućoj“ strategiji ostvarivanja američkog balkanskog dizajna.
Da je Haški tribunal politički sud kome je cilj ne da kazni ratne zločince, već političke protivnike Zapada, to je u Srbiji odavno i vrapcima jasno. Međutim, daleko od toga da oni stihijski skidaju samo srpske glave. U pitanju je dobro razrađen plan u kome, gle čuda, može da se desi da i neki Srbi budu pošteđeni. Jer je Srbija, kao i Hrvatska, esencijalni akter u regionu, bez koga balkanski dizajn ne može da bude potpun. Osuditi Srbiju baš za sve i svašta i poniziti je do kraja značilo bi zauvek izgubiti njenu lojalnost, a bez toga nema dugoročno samoodržive stabilnosti na Balkanu. Zato je ova poslednja presuda u funckiji hirurško preciznog odvajanja krivice bosanskih Srba od krivice Srbije kao države. Jer, pored Srbije i Hrvatske, američki balkanski dizajn sadrži i jedinstvenu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu kao tampon državu koja će stajati na putu obnavljanju kako velikosrpskog, tako i velikohrvatskog projekta. Republika Srpska im smeta, jer u njenom opstanku vide pretnju za izgradnju BiH kakvu žele. A kako će je lakše lakše ukinuti, nego tako što bi je prethodno proglasili za „genocidnu tvorevinu“, osuđujući njene političke i vojne lidere za, ni manje ni više, nego najteži zločin koji postoji u pravu. Računaju da će Srbija to prihvatiti ako nju amnestiraju od odgovornosti, da će zarad svog opstanka i napretka žrtvovati svoje sunarodnike preko Drine (ne bi bilo prvi put). Takođe, američkog balkanskog dizajna nema bez nezavisnog Kosova, a kako će se lakše opravdati njegova nezavisnost kao „poseban slučaj“ (da ne bi poslužila kao presedan za mnoge druge separatizme), nego tako što će Hag osuditi političke i vojne lidere Srbije za teške zločine, a albanske lidere amnestirati. Ako se dokaže da je to bio sukob „dobrih i loših momaka“, opravdano je da „dobri momci“ dobiju državu. Ovde postoji malo veći problem kako da se Srbija pomiri sa pomenutim dizajnom, jer je mit o Kosovu kao „svetoj srospkoj zemlji“ čvrsto ukorenjen kod srpskog naroda i pripadnika njegove političke elite. Problem je tim veći što se ovde, za razliku od Bosne, zvaničnici Srbije ipak moraju osuditi, inače se kosovska nezavisnost ne bi mogla opravdati.
Nezavisno od toga kako će se na kraju rešiti pitanja Republike Srpske i Kosova, te da li će Srbija od rezultata neravnopravne borbe devedesetih protiv najveće svetske sile uspeti da sačuva makar nešto, valja biti načisto sa ulogom koju Haški tribunal ima u tom procesu. Možda će pravi ugao gledanja pomoći utopistima koji veruju u međunarodnu pravdu da realnije sagledaju domete nekih budućih međunarodnih tribunala. Pa i ovog sadašnjeg, Međunarodnog krivičnog suda, koji je zamišljen da deli pravdu svima, a u praksi izgleda da su mu Afrikanci najdraže mušterije. Nama u Srbiji, uvid u suštinu rada Haškog tribunala trebalo bi da pomogne da ne traćimo više vreme na pojedinačne slučajeve i brojimo koliko u Hagu ima naših, a koliko njihovih. Ako shvatimo da je Tribunal sve vreme sredstvo u službi ostvarivanja američkog balkanskog dizajna, počećemo da razmatramo i sam taj dizajn i da računamo – koliko je taj štap kojim nam se preti zapravo opasan i koliko je ta šargarepa kojom nam mašu ukusna. Nakon Perišićevog oslobađanja, ispred očiju imamo ceo mozaik kao dobru polaznu tačku za utvrđivanje sopstvenog interesa.
Vladimir Trapara