Dan uoči sednice Saveta bezbednosti UN posvećenoj Bosni i Hercegovini, niko od posmatrača sa strane ne može precizno da odgovori na pitanje hoće li famozna britanska rezolucija u kojoj se pominje navodni genocid u Srebrenici biti usvojena. Pokušaću da razmatranjem suštine problema dođem do nekakve približne prognoze i dodam nešto o posledicama ukoliko se ona ne ostvari.
U Srebrenici se nije desio nikakav genocid. Neko će reći: pa Haški tribunal je presudio, Međunarodni sud pravde je presudio, to su ugledni međunarodni pravnici, oni valjda znaju… Jesu ugledni međunarodni pravnici, ali i oni rade za pare, a često su lojalni i državama odakle dolaze. To barem pokazuju mnoga podeljena glasanja u MSP. O Haškom tribunalu tek ne treba trošiti reči, on se odavno dokazao kao politički sud. Ja se zato ne rukovodim presudama sudova, već dokazima. Do sada poznati dokazi pokazuju da je Vojska R. Srpske na području Srebrenice, nakon što ga je u julu 1995. zauzela, ubila na hiljade ratnih zarobljenika i civila muškog pola, što je nesumnjivo brutalan zločin. Ali, nije genocid, jer nije zadovoljen nijedan od dva kriterijuma koje Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida propisuje da bi se jedan događaj mogao smatrati genocidom: namera da se jedna etnička (verska, rasna…) grupa u celini ili delimično uništi na određenoj teritoriji; sam čin, tj. uništavanje jedne grupe, ili barem dovođenje iste u uslove pod kojima bi njen opstanak bio životno ugrožen. Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su civilne ili vojne, više ili niže vlasti Srpske imale nameru da unište Bošnjake na teritoriji Srebrenice. Sa druge strane, dosta toga ukazuje na to da je namera onih koji su izveli ovaj zločin bila sasvim drugačija. Jednim delom je bila vođena vojnom potrebom, uništavanjem stvarne i potencijalne žive sile protivnika, a drugim, verovatno većim, osvetničkim motivima – mnogi od ubijenih Bošnjaka u Srebrenici su u godinama pre toga i sami izvršili stravične zločine po srpskim selima u okolini. Da je iko imao nameru da uništi Bošnjake kao takve, tj. kao etničku grupu, a ne kao protivničku vojsku i zločince unutar nje, one ne bi poštedeo žene i decu, već bi ubijao sve redom. I upravo činjenica da su ubijani samo muškarci znači da nema ni drugog kriterijuma genocida, samog čina uništenja etničke grupe. Uništiti jednu grupu delimično ili u celini znači nediskriminativno uništavati pripadnike te grupe, a ne samo muškarce. Zato bi pre valjalo istražiti da li se možda zločini Bošnjaka pod Naserom Orićem u selima oko Srebrenice u toku rata mogu podvesti pod genocid, jer oni nisu štedeli žene i decu. No, britanska rezolucija se time ne bavi, za nju postoji samo jedan genocid u Srebrenici, onaj koji su navodno počinili Srbi. Zašto Britanci toliko insistiraju na nepostojećem genocidu?
Pre svega, hajde da se manemo iluzije da su u pitanju Britanci. Znam da će mnogi reći – pa Englezi su uvek bili kvarni, mrze Srbe, gledaju nas kao male Ruse i tome slično, ali nemojmo se vraćati u 19. vek. Britanija odavno nije velika svetska sila koja samostalno odlučuje o svojoj spoljnoj politici. Ona je nakon gubitka imperije posle Drugog svetskog rata dobrovoljno pristala da postane vazal Sjedinjenih Država. Sjedinjene Države su te koje efektivno stoje iza sadržaja rezolucije o Srebrenici i njihova politika prema Balkanu i Srbima je ta koja inspiriše insistiranje na nepostojećem genocidu. A u suštini nema ništa lakše nego razumeti motive Vašingtona u ovom slučaju, jer se radi o prepoznatljivoj matrici koju on nije menjao u poslednjih 117 godina. Ta matrica ide ovako: kada SAD hoće da započnu neki rat, uključe se u neki koji se već vodi, ili izdejstvuju za sebe povoljno rešenje posle nekog rata, one najpre nastoje da maksimalno satanizuju protivnika pred svojim i svetskim javnim mnjenjem. Ukoliko u tome uspeju, tj. ako sukob predstave ne tako da se on vodi između subjekata sa različitim interesima, već kao da se on vodi između dobra i zla, gde SAD razumljivo uvek predstavljaju dobro, a njihov protivnik zlo, onda su protiv tog zlog protivnika sva sredstva dozvoljena. Kako je najlakše satanizovati protivnika? Poznato je da je svetsko, a posebno američko javno mnjenje, većinom sastavljeno od ljudi koji nisu baš sposobni i skloni dubokoumnoj analizi stvarnosti, već se pre vode uprošćenim predstavama o istoj. Znajući ovo, elita SAD već preko 100 godina plasira jednu istu vrstu uprošćene predstave kojom nastoji da satanizuje protivnike: naglasak se stavi na jedan izolovani incident, koji se po pravilu dogodio pod sumnjivim okolnostima, a katkad je i potpuno insceniran ili čak izmišljen od strane Vašingtona, pa se onda javnom mnjenju plasira ideja kako iza tog incidenta stoji zli protivnik, čime se pravda potreba za bezuslovni obračun s njim. Šta je zajedničko za Mejn (potapanje istoimenog razarača na Kubi 1898. koje je poslužilo kao povod za Špansko-američki rat – zato i kažem 117 godina), Luzitaniju, Perl Harbur, Tonkinški incident, 11. septembar, hemijski napad u predgrađu Damaska, obaranje MH17, ili na našim prostorima – Markale, Srebrenicu, Račak? Upravo to što se svi ti incidenti mogu podvesti pod pomenutu kategoriju. Srebrenica se dvaput pojavila u ovoj ulozi.
Zločin u Srebrenici jula 1995. poslužio je kao povod da Amerikanci daju zeleno svetlo Hrvatima za Oluju i invaziju Bosanske Krajine, ali se i sami upuste u vazdušna dejstva protiv srpskih snaga, sa ciljem da teritoriju koju ovi poseduju svedu na projektovanih 49 posto, kako Srpska u budućoj BiH ne bi imala „većinski paket akcija“. Dalje od tih 49 posto, međutim, Amerikanci nisu smeli da idu, jer su se Srbi pokazali veoma žilavim protivnikom u ratu, te bi konačan vojni obračun sa Srpskom od Vašingtona zahtevao neprihvatljive ljudske i materijalne žrtve. Zato su Amerikanci ostavili svoj balkanski dizajn nedovršenim (o čemu sam već više puta pisao), te su pristali na Dejtonski sporazum i ozakonjenje R. Srpske kao privremeni kompromis koji će kasnije u mirnodopskim uslovima postepeno podrivati. Uporno insistiranje na izmišljenom genocidu u Srebrenici je upravo u funkciji tog podrivanja. Američka rezolucija koju je formalno, da se „Vlasi ne dosete“ u SB UN podnela Velika Britanija, ima jasan motiv – da se Republika Srpska satanizuje kao genocidna tvorevina i time opravda njeno ukidanje. To je jasno kao dan, i oni koji stoje iza toga ili pak samo podržavaju ovakvu politiku prema Srpskoj čak se i ne trude da ispadnu licemeri i negiraju svoj pravi motiv. Doduše, često se može čuti negiranje da je priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv Srbije, kao i pozivanje na presudu Međunarodnog suda pravde kojim je Srbija oslobođena optužbe za genocid u Srebrenici, ali se tu radi o takođe jasno motivisanom lukavstvu – da se povuče razlika između Srba s ove i s one strane Drina, kako bi se Beograd doveo u iskušenje da se udalji od Banja Luke i pusti Srpsku niz vodu (oslobađajuće presude ljudima iz Srbije optuženim za zločine u Bosni ima isti cilj, o čemu sam pisao još u vreme kada je Perišić oslobođen). Ovde dolazimo do vrlo značajnog pitanja, a to je reakcija Srbije na rezoluciju, ali pre toga valja razmotriti takođe značajnu reakciju Rusije.
Kako će Rusija reagovati na američko-britansku rezoluciju presudno će uticati na sudbinu iste – da li će ona biti usvojena, odnosno da li će najvažniji organ Ujedinjenih nacija koji je ovlašćen i da donosi pravno obavezujuće odluke proglasiti Republiku Srpsku za genocidnu tvorevinu i time opravdati njeno ukidanje i unitarizaciju BiH. Ako pođemo od toga da Kina u ovom organu ulaže veto na sopstvenu inicijativu jedino kada se radi o Tajvanu, jasno je da jedino Rusija može da spreči usvajanje ovog za srpski narod pogubnog dokumenta. Da li će Rusija to i učiniti, i jeste najveća enigma trenutno, na koju je nemoguće dati stopostotno siguran odgovor. Međutim, ja ću se ipak usuditi da prognoziram da će Rusija sprečiti usvajanje rezolucije, bilo stavljanjem veta na nju, bilo tako što će naterati Britance da u poslednjem trenutku povuku dokument. Da budemo realni, Balkan nije ruska sfera uticaja, niti područje na kome Rusija ima neposredan interes da se meša i određuje političke ishode. No, nije ni postsovjetski prostor američka sfera uticaja, pa se SAD mešaju u nju, idući i do unutrašnjih pitanja same Rusije. Način na koji to rade tamo i ovde isti je, što Rusi prepoznaju i, ako ništa drugo, radi zaštite principa upravljanja međunarodnim poretkom za koje se zalažu, trebalo bi da se takvoj praksi Vašingtona suprostave svuda, i tamo gde imaju i tamo gde nemaju neposredan interes. Rusija je do sada u više navrata pokazala da se ne slaže sa američkim jednostranim tumačenjem bosanskog sukoba, te proglašavanjem Srba za negativce u njemu i označavanjem Srpske kao genocidne tvorevine. Ona zato sigurno neće glasati za britansku rezoluciju, ali hoće li glasati protiv, ili samo biti uzdržana – mislim da su šanse da odluči u korist ovog prvog povećane nakon što je podnela svoju rezoluciju kao kontrapredlog britanskoj. U toj rezoluciji nema optužbi na račun Srba za genocid, niti izdvajanja Srebrenice kao vrhovnog zločina koji bi opravdao satanizaciju samo jedne strane. Sada je lakše pretpostaviti da bi Rusi stavili veto ako ništa drugo zbog toga što će SAD i njihovi saveznici staviti veto na njihovu rezoluciju. Britanci jesu par puta menjali tekst svoje rezolucije da bi je približili ruskoj, ali od pomenuta dva suštinska elementa – Srba kao počinilaca genocida i Srebrenice kao vrhovnog zločina – nisu odustali, niti to mogu, jer bi onda obesmislili sopstveni motiv s kojim podnose rezoluciju. Jednako kao što Rusija ne može da prihvati te elemente. Zato je tu kompromis o zajedničkoj rezoluciji gotovo nemoguć. Da li je moguće da Rusija bude na neki način podmićena, pa na kraju ipak popusti i uzdrži se od glasanja? To se dešavalo u nekim ranijim slučajevima, poslednji put u martu 2011. kad se glasalo o Libiji. No, tada su „resetovanje“ rusko-američkih odnosa i očekivanja Moskve od istog bili na vrhuncu. U međuvremenu su ta očekivanja izneverena, a rusko-američki odnosi su pali na najnižu tačku posle Hladnog rata. Jednostavno, ne vidim kakvo bi to sada obećanje SAD zauzvrat mogle da ponude Rusiji kome bi ova poverovala i pustila da rezolucija prođe. Nije bez značaja činjenica da ni rezolucija o Libiji onomad verovatno ne bi bila usvojena da je predsednik Rusije tada bio Putin, koji je ubrzo libijsku intervenciju uporedio sa krstaškim ratom i požurio da najavi kandidaturu za povratak na mesto predsednika. Ne verujem da će on i sada pristati da ga Zapad podmiti, odnosno verujem da će Rusija u Njujorku sprečiti rezoluciju čija je namera da se ukine R. Srpska.
Nismo, doduše, razmotrili još jedan argument, a to je da bi Rusija mogla da se ipak uzdrži od glasanja ukoliko Srbija ne bude eksplicitno od nje zatražila da uloži veto. Odnosno, da Rusi ne mogu da budu „veći Srbi od Srba“. Ovaj argument pada u vodu ako se zna da su veto od Rusije zvanično zatražili i predsednik Srbije Tomislav Nikolić i predsednik R. Srpske Milorad Dodik, kao i da većina srpskog naroda nedvosmisleno očekuje od Rusije podršku po ovom pitanju. Neko će reći, pa da, ali Vlada Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem nije uputila Moskvi eksplicitan zahtev. Možda i nije, ali se zato jasno negativno odredila prema svakoj verziji britanske rezolucije i obavestila i Rusiju i druge stalne članice SB o svom stavu. Sam Vučić je rekao da će biti dobro ako Rusija uloži veto. Ako sve ovo Moskvi nije dovoljan dokaz da su sami Srbi već dovoljno veliki Srbi i da sve što ona treba da uradi jeste da se solidariše i s njima i sa sopstvenim principima, te uloži taj veto koji nju neće koštati ništa, a nama značiti mnogo, onda sam ja slobodan da izjavim da Rusija ne bi stavila veto sve i da je Vučić na kolenima zamoli da to učini. No, rekoh već da ne verujem da će nas Rusija ovoga puta razočarati, ali kao analitičar imam obavezu da razmotrim posledice i u slučaju tog neverovatnog ishoda. Ovde se stav Srbije pokazuje kao ključan. Da, nastaće teška situacija ako UN zvanično satanizuju Srpsku i pripreme teren za njeno ukidanje. Ali, sudeći po izjavama i Dodika i Nikolića i Vučića, Srbija i Srpska to neće priznati, držaće se jedna druge i boriti se da sačuvaju ono za šta su se izborile u ratovima devedesetih i što im po Dejtonskom sporazumu pripada. Vučić je rekao da bi usvajanje rezolucije značilo da Srpska ima samo Srbiju, koja će je štititi političkim sredstvima, a to je za početak sasvim dovoljno, jer se politička sredstva mogu vrlo široko shvatiti. Ovu odlučnost treba pohvaliti, ali i biti oprezan u predviđanjima – Srbija je mala zemlja na koju se namerila najveća sila sveta, a naša politička i društvena elita su u solidnoj meri inficirane agentima te sile. Ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da sutra, ako dođe stani-pani i neko silom pokuša da ukine Srpsku po modelu krize na severu Kosova 2011. u Beogradu opet neće prevladati Tadićeva logika da „mir nema alternativu“. Zato bi bilo bolje da do toga ne dođe i da se Srpska odbrani već na prvoj liniji – sedmog jula u Njujorku.
Vladimir Trapara
U Srebrenici se nije desio nikakav genocid. Neko će reći: pa Haški tribunal je presudio, Međunarodni sud pravde je presudio, to su ugledni međunarodni pravnici, oni valjda znaju… Jesu ugledni međunarodni pravnici, ali i oni rade za pare, a često su lojalni i državama odakle dolaze. To barem pokazuju mnoga podeljena glasanja u MSP. O Haškom tribunalu tek ne treba trošiti reči, on se odavno dokazao kao politički sud. Ja se zato ne rukovodim presudama sudova, već dokazima. Do sada poznati dokazi pokazuju da je Vojska R. Srpske na području Srebrenice, nakon što ga je u julu 1995. zauzela, ubila na hiljade ratnih zarobljenika i civila muškog pola, što je nesumnjivo brutalan zločin. Ali, nije genocid, jer nije zadovoljen nijedan od dva kriterijuma koje Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida propisuje da bi se jedan događaj mogao smatrati genocidom: namera da se jedna etnička (verska, rasna…) grupa u celini ili delimično uništi na određenoj teritoriji; sam čin, tj. uništavanje jedne grupe, ili barem dovođenje iste u uslove pod kojima bi njen opstanak bio životno ugrožen. Ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su civilne ili vojne, više ili niže vlasti Srpske imale nameru da unište Bošnjake na teritoriji Srebrenice. Sa druge strane, dosta toga ukazuje na to da je namera onih koji su izveli ovaj zločin bila sasvim drugačija. Jednim delom je bila vođena vojnom potrebom, uništavanjem stvarne i potencijalne žive sile protivnika, a drugim, verovatno većim, osvetničkim motivima – mnogi od ubijenih Bošnjaka u Srebrenici su u godinama pre toga i sami izvršili stravične zločine po srpskim selima u okolini. Da je iko imao nameru da uništi Bošnjake kao takve, tj. kao etničku grupu, a ne kao protivničku vojsku i zločince unutar nje, one ne bi poštedeo žene i decu, već bi ubijao sve redom. I upravo činjenica da su ubijani samo muškarci znači da nema ni drugog kriterijuma genocida, samog čina uništenja etničke grupe. Uništiti jednu grupu delimično ili u celini znači nediskriminativno uništavati pripadnike te grupe, a ne samo muškarce. Zato bi pre valjalo istražiti da li se možda zločini Bošnjaka pod Naserom Orićem u selima oko Srebrenice u toku rata mogu podvesti pod genocid, jer oni nisu štedeli žene i decu. No, britanska rezolucija se time ne bavi, za nju postoji samo jedan genocid u Srebrenici, onaj koji su navodno počinili Srbi. Zašto Britanci toliko insistiraju na nepostojećem genocidu?
Pre svega, hajde da se manemo iluzije da su u pitanju Britanci. Znam da će mnogi reći – pa Englezi su uvek bili kvarni, mrze Srbe, gledaju nas kao male Ruse i tome slično, ali nemojmo se vraćati u 19. vek. Britanija odavno nije velika svetska sila koja samostalno odlučuje o svojoj spoljnoj politici. Ona je nakon gubitka imperije posle Drugog svetskog rata dobrovoljno pristala da postane vazal Sjedinjenih Država. Sjedinjene Države su te koje efektivno stoje iza sadržaja rezolucije o Srebrenici i njihova politika prema Balkanu i Srbima je ta koja inspiriše insistiranje na nepostojećem genocidu. A u suštini nema ništa lakše nego razumeti motive Vašingtona u ovom slučaju, jer se radi o prepoznatljivoj matrici koju on nije menjao u poslednjih 117 godina. Ta matrica ide ovako: kada SAD hoće da započnu neki rat, uključe se u neki koji se već vodi, ili izdejstvuju za sebe povoljno rešenje posle nekog rata, one najpre nastoje da maksimalno satanizuju protivnika pred svojim i svetskim javnim mnjenjem. Ukoliko u tome uspeju, tj. ako sukob predstave ne tako da se on vodi između subjekata sa različitim interesima, već kao da se on vodi između dobra i zla, gde SAD razumljivo uvek predstavljaju dobro, a njihov protivnik zlo, onda su protiv tog zlog protivnika sva sredstva dozvoljena. Kako je najlakše satanizovati protivnika? Poznato je da je svetsko, a posebno američko javno mnjenje, većinom sastavljeno od ljudi koji nisu baš sposobni i skloni dubokoumnoj analizi stvarnosti, već se pre vode uprošćenim predstavama o istoj. Znajući ovo, elita SAD već preko 100 godina plasira jednu istu vrstu uprošćene predstave kojom nastoji da satanizuje protivnike: naglasak se stavi na jedan izolovani incident, koji se po pravilu dogodio pod sumnjivim okolnostima, a katkad je i potpuno insceniran ili čak izmišljen od strane Vašingtona, pa se onda javnom mnjenju plasira ideja kako iza tog incidenta stoji zli protivnik, čime se pravda potreba za bezuslovni obračun s njim. Šta je zajedničko za Mejn (potapanje istoimenog razarača na Kubi 1898. koje je poslužilo kao povod za Špansko-američki rat – zato i kažem 117 godina), Luzitaniju, Perl Harbur, Tonkinški incident, 11. septembar, hemijski napad u predgrađu Damaska, obaranje MH17, ili na našim prostorima – Markale, Srebrenicu, Račak? Upravo to što se svi ti incidenti mogu podvesti pod pomenutu kategoriju. Srebrenica se dvaput pojavila u ovoj ulozi.
Zločin u Srebrenici jula 1995. poslužio je kao povod da Amerikanci daju zeleno svetlo Hrvatima za Oluju i invaziju Bosanske Krajine, ali se i sami upuste u vazdušna dejstva protiv srpskih snaga, sa ciljem da teritoriju koju ovi poseduju svedu na projektovanih 49 posto, kako Srpska u budućoj BiH ne bi imala „većinski paket akcija“. Dalje od tih 49 posto, međutim, Amerikanci nisu smeli da idu, jer su se Srbi pokazali veoma žilavim protivnikom u ratu, te bi konačan vojni obračun sa Srpskom od Vašingtona zahtevao neprihvatljive ljudske i materijalne žrtve. Zato su Amerikanci ostavili svoj balkanski dizajn nedovršenim (o čemu sam već više puta pisao), te su pristali na Dejtonski sporazum i ozakonjenje R. Srpske kao privremeni kompromis koji će kasnije u mirnodopskim uslovima postepeno podrivati. Uporno insistiranje na izmišljenom genocidu u Srebrenici je upravo u funkciji tog podrivanja. Američka rezolucija koju je formalno, da se „Vlasi ne dosete“ u SB UN podnela Velika Britanija, ima jasan motiv – da se Republika Srpska satanizuje kao genocidna tvorevina i time opravda njeno ukidanje. To je jasno kao dan, i oni koji stoje iza toga ili pak samo podržavaju ovakvu politiku prema Srpskoj čak se i ne trude da ispadnu licemeri i negiraju svoj pravi motiv. Doduše, često se može čuti negiranje da je priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv Srbije, kao i pozivanje na presudu Međunarodnog suda pravde kojim je Srbija oslobođena optužbe za genocid u Srebrenici, ali se tu radi o takođe jasno motivisanom lukavstvu – da se povuče razlika između Srba s ove i s one strane Drina, kako bi se Beograd doveo u iskušenje da se udalji od Banja Luke i pusti Srpsku niz vodu (oslobađajuće presude ljudima iz Srbije optuženim za zločine u Bosni ima isti cilj, o čemu sam pisao još u vreme kada je Perišić oslobođen). Ovde dolazimo do vrlo značajnog pitanja, a to je reakcija Srbije na rezoluciju, ali pre toga valja razmotriti takođe značajnu reakciju Rusije.
Kako će Rusija reagovati na američko-britansku rezoluciju presudno će uticati na sudbinu iste – da li će ona biti usvojena, odnosno da li će najvažniji organ Ujedinjenih nacija koji je ovlašćen i da donosi pravno obavezujuće odluke proglasiti Republiku Srpsku za genocidnu tvorevinu i time opravdati njeno ukidanje i unitarizaciju BiH. Ako pođemo od toga da Kina u ovom organu ulaže veto na sopstvenu inicijativu jedino kada se radi o Tajvanu, jasno je da jedino Rusija može da spreči usvajanje ovog za srpski narod pogubnog dokumenta. Da li će Rusija to i učiniti, i jeste najveća enigma trenutno, na koju je nemoguće dati stopostotno siguran odgovor. Međutim, ja ću se ipak usuditi da prognoziram da će Rusija sprečiti usvajanje rezolucije, bilo stavljanjem veta na nju, bilo tako što će naterati Britance da u poslednjem trenutku povuku dokument. Da budemo realni, Balkan nije ruska sfera uticaja, niti područje na kome Rusija ima neposredan interes da se meša i određuje političke ishode. No, nije ni postsovjetski prostor američka sfera uticaja, pa se SAD mešaju u nju, idući i do unutrašnjih pitanja same Rusije. Način na koji to rade tamo i ovde isti je, što Rusi prepoznaju i, ako ništa drugo, radi zaštite principa upravljanja međunarodnim poretkom za koje se zalažu, trebalo bi da se takvoj praksi Vašingtona suprostave svuda, i tamo gde imaju i tamo gde nemaju neposredan interes. Rusija je do sada u više navrata pokazala da se ne slaže sa američkim jednostranim tumačenjem bosanskog sukoba, te proglašavanjem Srba za negativce u njemu i označavanjem Srpske kao genocidne tvorevine. Ona zato sigurno neće glasati za britansku rezoluciju, ali hoće li glasati protiv, ili samo biti uzdržana – mislim da su šanse da odluči u korist ovog prvog povećane nakon što je podnela svoju rezoluciju kao kontrapredlog britanskoj. U toj rezoluciji nema optužbi na račun Srba za genocid, niti izdvajanja Srebrenice kao vrhovnog zločina koji bi opravdao satanizaciju samo jedne strane. Sada je lakše pretpostaviti da bi Rusi stavili veto ako ništa drugo zbog toga što će SAD i njihovi saveznici staviti veto na njihovu rezoluciju. Britanci jesu par puta menjali tekst svoje rezolucije da bi je približili ruskoj, ali od pomenuta dva suštinska elementa – Srba kao počinilaca genocida i Srebrenice kao vrhovnog zločina – nisu odustali, niti to mogu, jer bi onda obesmislili sopstveni motiv s kojim podnose rezoluciju. Jednako kao što Rusija ne može da prihvati te elemente. Zato je tu kompromis o zajedničkoj rezoluciji gotovo nemoguć. Da li je moguće da Rusija bude na neki način podmićena, pa na kraju ipak popusti i uzdrži se od glasanja? To se dešavalo u nekim ranijim slučajevima, poslednji put u martu 2011. kad se glasalo o Libiji. No, tada su „resetovanje“ rusko-američkih odnosa i očekivanja Moskve od istog bili na vrhuncu. U međuvremenu su ta očekivanja izneverena, a rusko-američki odnosi su pali na najnižu tačku posle Hladnog rata. Jednostavno, ne vidim kakvo bi to sada obećanje SAD zauzvrat mogle da ponude Rusiji kome bi ova poverovala i pustila da rezolucija prođe. Nije bez značaja činjenica da ni rezolucija o Libiji onomad verovatno ne bi bila usvojena da je predsednik Rusije tada bio Putin, koji je ubrzo libijsku intervenciju uporedio sa krstaškim ratom i požurio da najavi kandidaturu za povratak na mesto predsednika. Ne verujem da će on i sada pristati da ga Zapad podmiti, odnosno verujem da će Rusija u Njujorku sprečiti rezoluciju čija je namera da se ukine R. Srpska.
Nismo, doduše, razmotrili još jedan argument, a to je da bi Rusija mogla da se ipak uzdrži od glasanja ukoliko Srbija ne bude eksplicitno od nje zatražila da uloži veto. Odnosno, da Rusi ne mogu da budu „veći Srbi od Srba“. Ovaj argument pada u vodu ako se zna da su veto od Rusije zvanično zatražili i predsednik Srbije Tomislav Nikolić i predsednik R. Srpske Milorad Dodik, kao i da većina srpskog naroda nedvosmisleno očekuje od Rusije podršku po ovom pitanju. Neko će reći, pa da, ali Vlada Srbije na čelu sa Aleksandrom Vučićem nije uputila Moskvi eksplicitan zahtev. Možda i nije, ali se zato jasno negativno odredila prema svakoj verziji britanske rezolucije i obavestila i Rusiju i druge stalne članice SB o svom stavu. Sam Vučić je rekao da će biti dobro ako Rusija uloži veto. Ako sve ovo Moskvi nije dovoljan dokaz da su sami Srbi već dovoljno veliki Srbi i da sve što ona treba da uradi jeste da se solidariše i s njima i sa sopstvenim principima, te uloži taj veto koji nju neće koštati ništa, a nama značiti mnogo, onda sam ja slobodan da izjavim da Rusija ne bi stavila veto sve i da je Vučić na kolenima zamoli da to učini. No, rekoh već da ne verujem da će nas Rusija ovoga puta razočarati, ali kao analitičar imam obavezu da razmotrim posledice i u slučaju tog neverovatnog ishoda. Ovde se stav Srbije pokazuje kao ključan. Da, nastaće teška situacija ako UN zvanično satanizuju Srpsku i pripreme teren za njeno ukidanje. Ali, sudeći po izjavama i Dodika i Nikolića i Vučića, Srbija i Srpska to neće priznati, držaće se jedna druge i boriti se da sačuvaju ono za šta su se izborile u ratovima devedesetih i što im po Dejtonskom sporazumu pripada. Vučić je rekao da bi usvajanje rezolucije značilo da Srpska ima samo Srbiju, koja će je štititi političkim sredstvima, a to je za početak sasvim dovoljno, jer se politička sredstva mogu vrlo široko shvatiti. Ovu odlučnost treba pohvaliti, ali i biti oprezan u predviđanjima – Srbija je mala zemlja na koju se namerila najveća sila sveta, a naša politička i društvena elita su u solidnoj meri inficirane agentima te sile. Ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da sutra, ako dođe stani-pani i neko silom pokuša da ukine Srpsku po modelu krize na severu Kosova 2011. u Beogradu opet neće prevladati Tadićeva logika da „mir nema alternativu“. Zato bi bilo bolje da do toga ne dođe i da se Srpska odbrani već na prvoj liniji – sedmog jula u Njujorku.
Vladimir Trapara