
Ne postoje dokazi da je Iran ikada težio da razvije nuklearno oružje. U isto vreme, postoji niz dokaza o američkom i izraelskom fabrikovanju lažnih dokaza o navodnoj vojnoj prirodi elemenata iranskog nuklearnog programa. Postoji i fatva ajatolaha Hamneija protiv ove vrste naoružanja, kao i primer iz prakse da je prethodni ajatolah Homeini u toku Iračko-iranskog rata zabranio da se na iračke hemijske napade uzvrati hemijskim oružjem. Postoji i činjenica da Izrael odavno poseduje nuklearno oružje, pa retko ko oko toga pravi problem. Iranske vlasti sve vreme ističu kako nuklearni program razvijaju isključivo u miroljubive svrhe, pri čemu postoji i vrlo jednostavno racionalno objašnjenje zašto je njima toliko stalo do ovog programa. On bi najpre podmirio energetske potrebe privrede Irana – koja je znatno diverzifikovanija od ekonomija njegovih zalivskih suseda – i omogućio da se klasični energenti (nafta i gas) prevashodno usmere ka izvozu. Razvijenim nuklearnim programom Iran bi se svrstao u red tehnološki najnaprednijih zemalja sveta, dok bi na regionalnom nivou bio čak među prve dve zemlje u tom pogledu – uz Izrael, što bi izuzetno godilo tradicionalno snažnom osećanju nacionalnog dostojanstva i posebnosti Iranaca.
Čak i da Iran zaista teži nuklearnom oružju, motiv za to bi jedino mogao da bude odbrambeni. Jer, Iran i jeste prevashodno defanzivna regionalna sila, koja za razliku od nekih već dva veka nikoga nije napala, a za nuklearno oružje su najveći umovi nauke o međunarodnim odnosima odavno utvrdili da ima prevashodno defanzivnu svrhu – odvraćanje neprijatelja od napada. Taj neprijatelj u slučaju Irana su Sjedinjene Države, koje su u poslednjih deceniju-dve izvele ili podržale nekoliko vojnih intervencija u neposrednom iranskom okruženju. Iran se sa pravom oseća ugroženo, boji se da bi mogao da postane meta neke sledeće intervencije Vašingtona, te bi njegova eventualna odluka da krene putem razvijanja nuklearnog oružja imala racionalno utemeljenje u želji da takvu intervenciju spreči, tj. odvrati Amerikance stavljanjem istima u izgled neprihvatljive štete ukoliko bi se odlučili za napad. Time se može objasniti zašto Iran, iako zaista ne teži nuklearnom oružju, u poslednjih 12 godina šalje i paralelne signale da bi mogao da posegne za tim rešenjem ako bi to hteo. U takve signale pre svega spadaju gomilanje obogaćenog uranijuma do mere koja prevazilazi potrebe miroljubivog nuklearnog programa, kao i sporadična netransparentnost u pogledu rada određenih nuklearnih postrojenja. Upravo će ovi signali naposletku dovesti SAD za pregovarački sto i omogućiti pomenuti sporazum. Vašington se, usled ubrzanog razvoja iranskog nuklearnog programa u poslednje 2-3 godine, zaista uplašio da bi ovaj mogao da napravi atomsku bombu.
Sjedinjene Države teže promeni režima u Teheranu. Njihov cilj, bez obzira na sporazum o nuklearnom pitanju, bio je i ostaje rušenje režima uspostavljenog 1979. koji im nije po volji i instaliranje u Teheranu novih kvislinških vlasti, čime bi Iran izgubio mogućnost da kao regionalna sila deluje nezavisno od Vašingtona. Eliminacijom nezavisnog Irana, SAD bi uspostavile punu kontrolu nad regionom Bliskog istoka, u okviru svoje strategije ovladavanja evroazijskom kopnenom masom, time i čitavim svetom. To je ujedno i ključni, zapravo i jedini razlog zašto se Vašington suprotstavlja mogućnosti da Iran stekne nuklearno naoružanje – nuklearni Iran SAD ne bi smele da napadnu. Štaviše, Amerikancima iz istog razloga smeta i miroljubivi iranski nuklearni program, zbog čega su tolike godine odbijali sporazum – nuklearna energija ojačala bi ekonomiju Irana, a ekonomski jači Iran imao bi i veće izglede da se odbrani od američke agresije. Uzalud je pokojni Kenet Volc objašnjavao američkom establišmentu da nuklearno oružje ima isključivu svrhu odvraćanja, te da bi za regionalnu stabilnost čak bilo dobro da ga Iran stekne. Jer, SAD nikad nisu ni bile zainteresovane za stabilnost Bliskog istoka, već upravo za destabilizaciju regionalnih režima koji im nisu po volji i širenje svoje sfere uticaja u ovom regionu.
Zaključak. Rečeno možemo da sumiramo na sledeći način. SAD i Iran ostaće neprijatelji, usled američke želje da smene režim u Teheranu i liše Iran statusa nezavisne regionalne sile. Ovaj sporazum im u tome pomaže time što onemogućava Iran da stekne nuklearno oružje, kao i da kredibilno preti tom mogućnošću. Sa druge strane, Iran zna šta je cilj Vašingtona i sa pravom se oseća ugroženo, pa ipak ne traži rešenje u razvijanju nuklearnog oružja. Sporazum mu pomaže da sprovede alternativno rešenje – korišćenje ukidanja sankcija i međunarodne legitimacije miroljubivog nuklearnog programa za jačanje ekonomije zemlje, samim tim i njene konvencionalne odbrambene sposobnosti. Sve ovo znači da nakon pomenutog sporazuma, svet nije ni bliži, ni dalji od opasnosti od izbijanja američko-iranskog rata. Isto važi i za mogući svetski sukob – time što kratkoročno smanjuje tenzije na Bliskom istoku, sporazum omogućava Sjedinjenim Državama da se bolje usredsrede na svoju istočnoevropsku ofanzivu protiv Rusije, što je takođe bio jedan od motiva Vašingtona da ga sklopi. Izgleda da ipak ne treba da žurimo sa ocenom kako ćemo zbog nuklearnog sporazuma sa Iranom 2015. da upamtimo kao dobru godinu za međunarodne odnose.
Vladimir Trapara