Ono što smo znali da će se desiti još od rekonstrukcije vlade Srbije pre nekoliko meseci – da će prevremeni izbori biti raspisani čim počnu pregovori sa Evropskom unijom – dogodilo se. Srbija će 16. marta ići na izbore, koji u planovima inicijatora njihovog raspisivanja imaju samo jednu svrhu – da sadašnji prvi potpredsednik vlade Aleksandar Vučić i formalno potvrdi dominaciju koju već ima u političkom životu zemlje. Još jednom se pokazalo kao tačno da politička kultura u Srba ne trpi više od jednog neprikosnovenog lidera. Od uvođenja višestranačja 1990. do danas, većinu vremena imali smo jednog političara za koga smo mogli da kažemo da je bio vladar Srbije. Prvo je to bio Milošević, pa Đinđić, pa Koštunica, pa Tadić. Izuzeci su bili kratki periodi poput vakuuma bez neprikosnovenog lidera posle Đinđićevog ubistva 2003, dvovlašća između Koštunice i Tadića u vreme druge vlade ovog prvog i svojevrsnog trovlašća od poslednjih parlamentarnih izbora 2012. pa otprilike do pomenute prošlogodišnje rekonstrukcije. Iako je u početku delio dobar deo kolača vlasti sa dojučerašnjim predsednikom svoje stranke i predsednikom Srbije Tomislavom Nikolićem i premijerom Ivicom Dačićem, Vučić se u međuvremenu lako izborio za lavovski deo – učvršćivanjem moći unutar Srpske napredne stranke, u kojoj je uticaj Nikolića marginalizovan, te navlačenjem Dačića na za njega i njegovu Socijalističku partiju pogubnu rekonstrukciju vlade. Ostaje još samo da se ovo verifikuje na izborima. Nemam ni najmanju sumnju da će biti tako, i da će nakon predstojećih izbora Vučić biti premijer, a Srpska napredna stranka sama ili uz pomoć minornih satelita (od kojih će neki i pre izbora na njenu listu) formirati novu vladu. Ostaje samo da razmotrimo kakvu bi politiku ta vlada mogla da vodi. Pošto je moja oblast interesovanja spoljna politika, rekao bih nešto o tome.
Opsednutost Evropskom unijom i učlanjenjem Srbije u nju kao životnoj potrebi svih nas svakako će biti obeležje i sledeće vlade, kao i svih vlada od 5. oktobra na ovamo. To je pogotovo jasno sada kada su otpočeli pregovori zahvaljujući kojima svaka naredna vlada ima savršenu poziciju da nas brifinguje kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo ka našem životnom cilju. Sam Vučić je u nekom skorašnjem intervjuu priznao da je evrofanatik. Čovek koga su birači na poslednjim izborima percipirali kao nekoga ko prema učlanjenju Srbije u EU ima strogo pragmatičan stav i neće insistirati na njemu ako to bude škodilo nacionalnom interesu zemlje, sada prihvata da novinar za njega upotrebi naziv koji ni Tadić za sebe nikada nije koristio. Da nevolja bude veća, u istom intervjuu, Vučić izjavljuje: „Mi volimo Rusiju, ali naša budućnost je na Zapadu“. Da fanatično želi Srbiju u Evropskoj uniji, to smo čuli, ali Evropska unija ne mora da znači isto što i Zapad. Teoretski, ona može da obuhvati ceo evropski kontinent, koji ima svoj zapad, svoj istok, sever i jug. No, Vučić i ovde čini nešto što Tadić nikada nije i nedvosmisleno se izjašnjava da želi na Zapad, što verovatno znači ne samo u EU, već i u neke druge, autentično zapadne strukture, poput NATO. Ali, na to pitanje ću se vratiti kasnije. Sada bih samo istakao da načelno nisam protiv ulaska u EU, ali mi nije drago što sam pripadnik generacije 1982. koja je upisala fakultet u vreme kada započinje era evrofanatizma u Srbiji i osuđen sam da negde do mojih srednjih godina posmatram konstantno ispiranje mozga mojih sunarodnika najavama kako je EU na horizontu. Evo, samo što nismo ušli u nju. Istina, neke ranije generacije su pola života provele uz obećanja kako je komunizam na horizontu, ali su one barem imale i neke stvari koje mi nemamo danas – siguran posao, platu od koje može da se živi normalno, stambenu obezbeđenost bez lihvarskih bankarskih kamata, bezbednost na ulicama, zemlju kojom su mogli da se ponose bilo gde u svetu da se nađu…
Nova vlada svakako će nastaviti da se „bavi“ pitanjem Kosova, i to pretežno pod tačkom „razno“ u pregovorima sa EU. Kad sam pisao o Dačićevom kosovskom izazovu, posmatrao sam Briselski sporazum samo kao prvi korak ka konačnom kompromisnom rešenju kosovskog problema. Međutim, Dačić je ono što je od ideja imao već iscrpeo. Ostao u nekoj kombinaciji na vlasti ili prešao u opoziciju, on tu više nema šta da ponudi, jer je od trenutka kad se Vučić prvi put pored njega našao u Briselu i, kažu, svađao sa Tačijem, marginalizovan u celom procesu. Kod ostalih aktera, kako naših, tako i stranih, ne vidim volju da se ovaj zamrznuti sukob reši. Ni na ovim izborima ne očekujem da se Vučić i njegova stranka precizno izjasne o tome šta žele sa Kosovom, kao što nisu ni na prošlim. Kad najjači politički akter nema definisan stav o ključnom državnom pitanju, nije ni čudo što „rešavanjem“ tog pitanja vladaju haos i javašluk. Pogledajte samo šta se dešava u Kosovskoj Mitrovici. Prvo jedan kandidat pobedi na izborima za gradonačelnika (izlaznost i broj glasova neću da komentarišem). Iz Beograda mu pruže svu potrebnu podršku u kampanji, da slučajno ne pobedi onaj drugi. Onda ovaj što je pobedio ubrzo podnese ostavku, a njegovog protivkandidata uhapse. Pa sad ovi isti što su se iz petnih žila trudili da on bude osujećen za gradonačelnika traže njegovo puštanje iz zatvora, kako bi što pre mogao da preuzme funkciju. U domaćoj kinematografiji za odrasle postoji jedan film sa prikladnim naslovom da opiše pomenutu situaciju.
Rekoh – Vučić bi na Zapad, a na Zapadu je NATO. Mnogo sam pisao o tome zašto članstvo u NATO za Srbiju nema smisla, ne bih da se ponavljam. Pisao sam i o tome da SNS nije jedina partija koja nema jasan i argumentima potkrepljen stav za ili protiv NATO. Ali će se na predstojećim izborima na njenoj listi, kao i kasnije u vladi koja će biti formirana, naći ljudi koji imaju i stav i kakve-takve argumente – ali, isključivo za NATO. Vuk Drašković je primer kako jedan političar može imati mizernu podršku birača, a ipak biti neuništiv. Posle NS, DS i LDP, sada SNS postaje njegov šleper za ulazak u parlament, a Vučić ga velikodušno (!) prihvata. Sa čim ja ne bih imao problem da Vuk nije jedan od najokorelijih natovaca na našoj političkoj sceni. Štaviše, njegova retorika u poslednje vreme je poprimila i izrazitu antirusku crtu koju ranije nije imala u toj meri. Drašković ne propušta nijednu priliku da napadne Rusiju i njen režim, čak i kada u medijima komentariše stvari koje nemaju blage veze sa Rusijom (poput ubistva Ćuruvije), u čemu se lako da prepoznati matrica koju domaći natovci u poslednje vreme koriste u svojoj orkestriranoj antiruskoj kampanji. Povod za ovu kampanju je jednostavan – natovci polaze od (pogrešne) pretpostavke da Srbija neće u NATO zato što naš narod previše voli Rusiju, pa je zato rešenje u sistematskom gušenju rusofilije u Srba. Određivanjem takođe za NATO opredeljene Tanje Miščević za glavnog pregovarača sa EU (u međuvremenu je Branko Ružić pao u nemilost jer se usudio da kaže kako misli da je čovek za koga važi pretpostavka nevinosti nevin), SNS nam, osim priznanja da nema sopstvene kadrove za taj posao, šalje i poruku da evropske integracije teško možemo da odvojimo o evroatlantskih. Da sada ne paranoišem i ja oko Južnog toka i uloge ministarke Zorane Mihajlović – već sam objavio tekst u kome ne želim nikoga da optužujem bez dokaza – ali mi sama činjenica da se kroz medije konstantno provlači priča o dovođenju Južnog toka u pitanje, da Rusi svaki čas izražavaju zabrinutost za svoju investiciju i da Vučić vrlo neubedljivo reaguje u odbranu gasovoda i strateških veza sa Rusijom – deluje sumnjivo. U situaciji kada jedan Viktor Orban insistira na značaju energetske saradnje sa Rusijom (a znamo koliko su Mađarima inače „dragi“ Rusi), mislim da je sramota da se u Srbiji uopšte pojave insinuacije da neko iz vlasti po nalogu SAD ruši energetski sporazum koji je u nacionalnom interesu zemlje.
Vladi sastavljenoj 2012. skidam kapu za popravljanje odnosa sa susedima. Ipak, u narednom periodu nas očekuje suđenje sa Hrvatskom za nepostojeće genocide, a baš iz tog razloga što su oni nepostojeći ne vidim zašto bi se u medijima oko toga dizala prevelika tenzija, kakvu vidimo. Osim ako se ne želi skrenuti pažnja sa realnih problema u odnosima dveju država. Skretanje pažnje vidimo i u odnosima sa Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu će se održati neka konferencija o Prvom svetskom ratu, pa to trenutno zaokuplja mnogo veću pažnju nego pokušaji ugrožavanja opstanka Republike Srpske, koji su u poslednje vreme učestali, a ja očekujem da će se u narednom periodu pojačati. Srbija još uvek nema odgovarajuću strategiju kako da se prema tome postavi, ali sprema „strategiju“ kako da spreči da se na nju svali krivica za izbijanje Prvog svetskog rata. Slušao sam nemačkog ambasadora pre neki dan. Lepo je čovek rekao: „samo vi ovde se bavite time i neopravdano plašite da će neko da vas okrivi, a ja ne vidim da se u Evropi vodi neka velika polemika o tome“. Srbija nikako ne može da bude krivac za Prvi svetski rat, jer je bila mala država. Za rat između velikih sila mogu biti odgovorne samo velike sile – da one nisu želele rat, ne bi ga ni bilo. Srbiji bi bilo bolje da zaustavi puzajuće prihvatanje krivice za ove poslednje ratove, koje bi i moglo da bude osnova za ukidanje Republike Srpske. Ako do toga dođe, biće poništen svaki napredak koji smo ostvarili u odnosima sa susedima.
Sve u svemu, nisam siguran da će jednopartijska vlast koja od marta/aprila očekuje Srbiju da povede zemlju u odgovarajućem spoljnopolitičkom pravcu. To će se svakako odraziti i na dalju stagnaciju ekonomskog razvoja i životnog standarda građana. Odavno govorim da je Srbija krajem prošlog veka ekonomski nazadovala jer je njen međunarodni položaj bio poljuljan. Ako potezi nove vlade budu onakvi kakvim ih ovde prognoziram, ne verujem u poboljšanje tog položaja. Kao ekonomski napredak i dalje će biti prikazivana poneka investicija, poput onih iz Emirata, kao i neoliberalne „reforme“. Ako naša politička kultura zahteva jednog jakog lidera, nemam ništa protiv. Jake lidere imaju i Rusija, Mađarska i Turska, i mogu reći da sa simpatijama gledam na njihova postignuća. Ali, nije svejedno hoće li taj lider biti pravi državnik koji vodi računa o interesima svoje zemlje i okružiti se saradnicima sposobnim i voljnim da tim interesima doprinesu, ili će dozvoliti sebi da postane marioneta onih koji ne misle dobro njegovoj državi i okružiti se poltronima kojima su na umu samo lične ambicije. Nisam optimista u pogledu puta kojim je Aleksandar Vučić krenuo, barem kada je spoljna politika u pitanju, te u narednom periodu predviđam puno prostora za razrađivanje alternativnih ideja kod onih koji budu ostali u opoziciji. Da doprinesem tome kao analitičar najmanje je što u ovom trenutku mogu da učinim za svoju zemlju.
Vladimir Trapara
Opsednutost Evropskom unijom i učlanjenjem Srbije u nju kao životnoj potrebi svih nas svakako će biti obeležje i sledeće vlade, kao i svih vlada od 5. oktobra na ovamo. To je pogotovo jasno sada kada su otpočeli pregovori zahvaljujući kojima svaka naredna vlada ima savršenu poziciju da nas brifinguje kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo ka našem životnom cilju. Sam Vučić je u nekom skorašnjem intervjuu priznao da je evrofanatik. Čovek koga su birači na poslednjim izborima percipirali kao nekoga ko prema učlanjenju Srbije u EU ima strogo pragmatičan stav i neće insistirati na njemu ako to bude škodilo nacionalnom interesu zemlje, sada prihvata da novinar za njega upotrebi naziv koji ni Tadić za sebe nikada nije koristio. Da nevolja bude veća, u istom intervjuu, Vučić izjavljuje: „Mi volimo Rusiju, ali naša budućnost je na Zapadu“. Da fanatično želi Srbiju u Evropskoj uniji, to smo čuli, ali Evropska unija ne mora da znači isto što i Zapad. Teoretski, ona može da obuhvati ceo evropski kontinent, koji ima svoj zapad, svoj istok, sever i jug. No, Vučić i ovde čini nešto što Tadić nikada nije i nedvosmisleno se izjašnjava da želi na Zapad, što verovatno znači ne samo u EU, već i u neke druge, autentično zapadne strukture, poput NATO. Ali, na to pitanje ću se vratiti kasnije. Sada bih samo istakao da načelno nisam protiv ulaska u EU, ali mi nije drago što sam pripadnik generacije 1982. koja je upisala fakultet u vreme kada započinje era evrofanatizma u Srbiji i osuđen sam da negde do mojih srednjih godina posmatram konstantno ispiranje mozga mojih sunarodnika najavama kako je EU na horizontu. Evo, samo što nismo ušli u nju. Istina, neke ranije generacije su pola života provele uz obećanja kako je komunizam na horizontu, ali su one barem imale i neke stvari koje mi nemamo danas – siguran posao, platu od koje može da se živi normalno, stambenu obezbeđenost bez lihvarskih bankarskih kamata, bezbednost na ulicama, zemlju kojom su mogli da se ponose bilo gde u svetu da se nađu…
Nova vlada svakako će nastaviti da se „bavi“ pitanjem Kosova, i to pretežno pod tačkom „razno“ u pregovorima sa EU. Kad sam pisao o Dačićevom kosovskom izazovu, posmatrao sam Briselski sporazum samo kao prvi korak ka konačnom kompromisnom rešenju kosovskog problema. Međutim, Dačić je ono što je od ideja imao već iscrpeo. Ostao u nekoj kombinaciji na vlasti ili prešao u opoziciju, on tu više nema šta da ponudi, jer je od trenutka kad se Vučić prvi put pored njega našao u Briselu i, kažu, svađao sa Tačijem, marginalizovan u celom procesu. Kod ostalih aktera, kako naših, tako i stranih, ne vidim volju da se ovaj zamrznuti sukob reši. Ni na ovim izborima ne očekujem da se Vučić i njegova stranka precizno izjasne o tome šta žele sa Kosovom, kao što nisu ni na prošlim. Kad najjači politički akter nema definisan stav o ključnom državnom pitanju, nije ni čudo što „rešavanjem“ tog pitanja vladaju haos i javašluk. Pogledajte samo šta se dešava u Kosovskoj Mitrovici. Prvo jedan kandidat pobedi na izborima za gradonačelnika (izlaznost i broj glasova neću da komentarišem). Iz Beograda mu pruže svu potrebnu podršku u kampanji, da slučajno ne pobedi onaj drugi. Onda ovaj što je pobedio ubrzo podnese ostavku, a njegovog protivkandidata uhapse. Pa sad ovi isti što su se iz petnih žila trudili da on bude osujećen za gradonačelnika traže njegovo puštanje iz zatvora, kako bi što pre mogao da preuzme funkciju. U domaćoj kinematografiji za odrasle postoji jedan film sa prikladnim naslovom da opiše pomenutu situaciju.
Rekoh – Vučić bi na Zapad, a na Zapadu je NATO. Mnogo sam pisao o tome zašto članstvo u NATO za Srbiju nema smisla, ne bih da se ponavljam. Pisao sam i o tome da SNS nije jedina partija koja nema jasan i argumentima potkrepljen stav za ili protiv NATO. Ali će se na predstojećim izborima na njenoj listi, kao i kasnije u vladi koja će biti formirana, naći ljudi koji imaju i stav i kakve-takve argumente – ali, isključivo za NATO. Vuk Drašković je primer kako jedan političar može imati mizernu podršku birača, a ipak biti neuništiv. Posle NS, DS i LDP, sada SNS postaje njegov šleper za ulazak u parlament, a Vučić ga velikodušno (!) prihvata. Sa čim ja ne bih imao problem da Vuk nije jedan od najokorelijih natovaca na našoj političkoj sceni. Štaviše, njegova retorika u poslednje vreme je poprimila i izrazitu antirusku crtu koju ranije nije imala u toj meri. Drašković ne propušta nijednu priliku da napadne Rusiju i njen režim, čak i kada u medijima komentariše stvari koje nemaju blage veze sa Rusijom (poput ubistva Ćuruvije), u čemu se lako da prepoznati matrica koju domaći natovci u poslednje vreme koriste u svojoj orkestriranoj antiruskoj kampanji. Povod za ovu kampanju je jednostavan – natovci polaze od (pogrešne) pretpostavke da Srbija neće u NATO zato što naš narod previše voli Rusiju, pa je zato rešenje u sistematskom gušenju rusofilije u Srba. Određivanjem takođe za NATO opredeljene Tanje Miščević za glavnog pregovarača sa EU (u međuvremenu je Branko Ružić pao u nemilost jer se usudio da kaže kako misli da je čovek za koga važi pretpostavka nevinosti nevin), SNS nam, osim priznanja da nema sopstvene kadrove za taj posao, šalje i poruku da evropske integracije teško možemo da odvojimo o evroatlantskih. Da sada ne paranoišem i ja oko Južnog toka i uloge ministarke Zorane Mihajlović – već sam objavio tekst u kome ne želim nikoga da optužujem bez dokaza – ali mi sama činjenica da se kroz medije konstantno provlači priča o dovođenju Južnog toka u pitanje, da Rusi svaki čas izražavaju zabrinutost za svoju investiciju i da Vučić vrlo neubedljivo reaguje u odbranu gasovoda i strateških veza sa Rusijom – deluje sumnjivo. U situaciji kada jedan Viktor Orban insistira na značaju energetske saradnje sa Rusijom (a znamo koliko su Mađarima inače „dragi“ Rusi), mislim da je sramota da se u Srbiji uopšte pojave insinuacije da neko iz vlasti po nalogu SAD ruši energetski sporazum koji je u nacionalnom interesu zemlje.
Vladi sastavljenoj 2012. skidam kapu za popravljanje odnosa sa susedima. Ipak, u narednom periodu nas očekuje suđenje sa Hrvatskom za nepostojeće genocide, a baš iz tog razloga što su oni nepostojeći ne vidim zašto bi se u medijima oko toga dizala prevelika tenzija, kakvu vidimo. Osim ako se ne želi skrenuti pažnja sa realnih problema u odnosima dveju država. Skretanje pažnje vidimo i u odnosima sa Bosnom i Hercegovinom. U Sarajevu će se održati neka konferencija o Prvom svetskom ratu, pa to trenutno zaokuplja mnogo veću pažnju nego pokušaji ugrožavanja opstanka Republike Srpske, koji su u poslednje vreme učestali, a ja očekujem da će se u narednom periodu pojačati. Srbija još uvek nema odgovarajuću strategiju kako da se prema tome postavi, ali sprema „strategiju“ kako da spreči da se na nju svali krivica za izbijanje Prvog svetskog rata. Slušao sam nemačkog ambasadora pre neki dan. Lepo je čovek rekao: „samo vi ovde se bavite time i neopravdano plašite da će neko da vas okrivi, a ja ne vidim da se u Evropi vodi neka velika polemika o tome“. Srbija nikako ne može da bude krivac za Prvi svetski rat, jer je bila mala država. Za rat između velikih sila mogu biti odgovorne samo velike sile – da one nisu želele rat, ne bi ga ni bilo. Srbiji bi bilo bolje da zaustavi puzajuće prihvatanje krivice za ove poslednje ratove, koje bi i moglo da bude osnova za ukidanje Republike Srpske. Ako do toga dođe, biće poništen svaki napredak koji smo ostvarili u odnosima sa susedima.
Sve u svemu, nisam siguran da će jednopartijska vlast koja od marta/aprila očekuje Srbiju da povede zemlju u odgovarajućem spoljnopolitičkom pravcu. To će se svakako odraziti i na dalju stagnaciju ekonomskog razvoja i životnog standarda građana. Odavno govorim da je Srbija krajem prošlog veka ekonomski nazadovala jer je njen međunarodni položaj bio poljuljan. Ako potezi nove vlade budu onakvi kakvim ih ovde prognoziram, ne verujem u poboljšanje tog položaja. Kao ekonomski napredak i dalje će biti prikazivana poneka investicija, poput onih iz Emirata, kao i neoliberalne „reforme“. Ako naša politička kultura zahteva jednog jakog lidera, nemam ništa protiv. Jake lidere imaju i Rusija, Mađarska i Turska, i mogu reći da sa simpatijama gledam na njihova postignuća. Ali, nije svejedno hoće li taj lider biti pravi državnik koji vodi računa o interesima svoje zemlje i okružiti se saradnicima sposobnim i voljnim da tim interesima doprinesu, ili će dozvoliti sebi da postane marioneta onih koji ne misle dobro njegovoj državi i okružiti se poltronima kojima su na umu samo lične ambicije. Nisam optimista u pogledu puta kojim je Aleksandar Vučić krenuo, barem kada je spoljna politika u pitanju, te u narednom periodu predviđam puno prostora za razrađivanje alternativnih ideja kod onih koji budu ostali u opoziciji. Da doprinesem tome kao analitičar najmanje je što u ovom trenutku mogu da učinim za svoju zemlju.
Vladimir Trapara