Francuska je postala žrtva još jednog terorističkog napada počinjenog od strane osobe islamske veroispovesti. Događaj u Nici pokazao je da za tu svrhu nije neophodno upotrebiti eksploziv – kamion se potvrdio kao sasvim dovoljno ubojito sredstvo. Danas kamion, sutra nešto što je možda još jednostavnije nabaviti i upotrebiti, a teže kontrolisati i sprečiti. Samim tim što se zna da svaki sledeći napad može da bude izveden na jeftiniji i jednostavniji način, strah, panika i osećaj nebezbednosti kod stanovništva postaju još jači. A to je upravo i namera terorista – da izazovu strah kod ljudi, ne bi li u takvoj atmosferi ostvarili svoje političke ciljeve, odnosno naveli političke elite država-meta da povuku poteze koji će ići u prilog tih ciljeva. Kako zaustaviti ovaj talas terorizma? Tako što ćemo najpre ustanoviti ko se i za koje ciljeve odlučuje za terorizam, a onda raditi na eliminaciji takvih pojedinaca i grupa i stvaranju društvenih uslova u kojima njihovi politički ciljevi neće naći dovoljno sledbenika. I već tu se pravi osnovna greška.
Čuh malopre analitičara iz jednog novopečenog privatnog instituta da postoje „neoborivi dokazi“ kako iza ovog napada, kao i iza nekoliko prošlih, stoji Islamska država. Ako takvi dokazi i postoje, tvrdim da ih ovaj analitičar sigurno ne poseduje, a ujedno sumnjam da ih poseduje bilo ko. No, čini se da u poslednje vreme dokazi nisu ni potrebni – gotovo svaki teroristički napad koji izvedu muslimani bilo gde na planeti automatski se povezuje sa Islamskom državom, organizacijom za koju pre samo dve godine ti što sada tvrde da imaju „neoborive dokaze“ o njenom terorističkom delovanju nisu bili ni čuli. Jednako kao što je pre 11. septembra 2001. malo ko znao za Al Kaidu (Bin Laden je doduše bio poznat kao pojedinac), ali to nije sprečilo mnoge da u toku čitave decenije koja je sledila po automatizmu okrivljuju upravo nju za bilo koji teroristički napad koji se desi. Ispada da je zahvaljujući rušenju Bliznakinja do tada relativno nepoznat nedržavni akter kakav je Al Kaida najednom postao organizacija moćnija i opasnija i od mnogih država, da bi pretprošle godine, isto tako preko noći, mesto zvanične svetske babaroge ustupio Islamskoj državi. Shodno ovoj verziji, neko je iz Rake ili Mosula okrenuo telefonom kamiondžiju u Nici i rekao mu „na dan pada Bastilje upali mašinu i izgazi ljude“. Da vidimo odmah šta tu škripi, i to da se za početak manemo teorije – čisto zdravorazumski.
Ko je, od obelodanjivanja postojanja Islamske države u Siriji i Iraku uradio najviše protiv nje? To je definitivno Rusija. Nije se doduše u borbi protiv islamista preterano oznojila koliko je mogla, ali je u poređenju sa drugim spoljnim akterima realno uradila najviše. Drevna Palmira, na primer, koju sada drži sirijska vojska, kao i razne severne oblasti koje sada drže Kurdi, i dalje bi bili pod kontrolom Islamske države da nije bilo ruske oružane intervencije. Zar ne bi onda bilo logično da Islamska država svoj gnev iskali upravo na Rusiji, zemlji koja već ima bogatu istoriju preživljenih terorističkih napada? Od otpočinjanja ruske intervencije prošlo je već skoro godinu dana, pa Rusija u tom periodu još nijednom nije bila meta terorističkog napada (avion oboren nad Sinajem ne računam, već samo terorizam na teritoriji države u pitanju). Zato su meta bili Belgija i nekoliko puta Francuska, države koje nisu prstom mrdnule u borbi protiv Islamske države. Meta je par puta bila i Turska, koja ne samo da se ne bori protiv Islamske države, već joj posredno ili neposredno pomaže, pre svega švercom njene nafte preko tursko-sirijske granice. Ako je Islamska država zaista odgovorna za sve terorističke napade koji joj se pripisuju, zar joj nije malo nelogičan izbor prioritetnih meta?
Nelogičnost je lako razrešiti – iza pomenutih terorističkih napada u Evropi i Turskoj jednostavno ne stoji Islamska država, barem ne ova koju svi znamo, koja kontroliše delove teritorije Sirije i Iraka. Ali da, iza svih ovih napada stoje ekstremni muslimani, bilo kao pojedinci, bilo kao pripadnici određenih grupa koje su formirane i deluju u državama na čijim teritorijama su napadi izvedeni. Činjenica da su se napadi dogodili u Francuskoj, Belgiji i Turskoj posledica je toga što je takvih pojedinaca i grupa očigledno najviše upravo u tim zemljama, te što u njima postoje društveni uslovi koji favorizuju islamski ekstremizam. Takvih ima i u drugim evropskim zemljama, pogotovo ih ima u Rusiji (ekstremni muslimani sa Kavkaza), tako da nije isključeno da se u narednom periodu i tamo dogodi napad za koji će po automatizmu biti okrivljena Islamska država. Ali, poenta je u sledećem – da se ovim talasom terorizma zaista koordinira iz Rake i Mosula, verovatno je da bi najpre i najčešće meta bila Rusija, pa tek onda zapadnoevropske države, dok Turska verovatno ne bi ni bila meta.
Sada dolazimo do najzanimljivijeg dela – Islamska država, dakle, ne stoji kao centrala iza navedenih terorističkih napada, ali se pojedinci i grupe islamskih ekstremista širom sveta sami identifikuju kao njene „ispostave“, dok ona sama s vremena na vreme „preuzme odgovornost“ za neki napad. Ovde se suočavamo sa nečim što se zove „brendiranjem“ jedne ekstremističke organizacije, a prethodno je izvedeno sa Al Kaidom: islamistička organizacija u pitanju zbog jednog uspešnog terorističkog akta ili zaposedanja određene teritorije postaje poznata, pa se onda svi islamisti, koliko god bili nepovezani s njom, počnu identifikovati sa tom organizacijom (jer tako predstavljaju sebe značajnijim i opasnijim), dok ona „preuzima odgovornost“ za njihove akte (jer time sama sebi daje na značaju). Ključno pitanje ovde je: ko je omogućio/pomogao da se stvori brend Islamske države? Pa upravo isti onaj koji je prethodno kreirao brend Al Kaide, iskoristivši 11. septembar kao povod za intervenisanje po Bliskom istoku svuda gde postoji mogućnost da ubedi svoju i svetsku javnost u povezanost određenog „otpadničkog“ režima sa ovom babarogom. Sjedinjene Države su 2011. zauzele beskompromisni stav da je Bašar el Asad „otpadnik“ koji mora da ode, da bi zatim podržale sve lokalne aktere koji se bore protiv njega, uključujući i najradikalnije ekstemiste. Kad su pak videle da ga ne mogu tako lako oboriti, isforsirale su medijsku priču o Islamskoj državi, ne bi li opravdali intervenciju na strani pobunjenika protiv Asada. Žrtve terorizma – Francuska, Turska i Belgija – sve vreme su bili verni saveznici, time i saučesnici SAD u ovoj raboti. Rusija je posle samo uskočila na taj „šlep“, tvrdeći kako i ona interveniše u Siriji usled opasnosti od Islamske države, a zapravo da bi sprečila Amerikance da ostvare svoj naum.
Kako onda rešiti problem i zaustaviti talas terorizma? Najpre tako što će postojati želja da se to uradi. Sumnjam da oni koji su „brendirali“ Al Kaidu i Islamsku državu iskreno žele da zaustave terorizam. Naprotiv, on im na više načina donosi korist. Pogodan je i za spoljnopolitičke i za unutrašnjepolitičke ciljeve. Kada se desi teroristički napad, dobijate dobar izgovor i da bombardujete neke napolju i da kontrolišete one unutra. Teorije zavere koje svaki teroristički napad proglašaaju operacijom „lažne zastave“ time postaju ništa manje legitimne od tvrdnji o „neoborivim dokazima“ da iza svega stoji Islamska država. Onaj ko zaista želi da iskoreni islamski terorizam ima na raspolaganju dve opcije, te će iskrenost njegove želje da to učini moći da se vidi po tome što je makar pokušao da sprovede neku od njih. Nazovimo prvu „levičarskom“, a drugu „desničarskom“. „Levičarska“ je malo teža, jer za njeno sprovođenje treba više vremena. Ona bi zahtevala dugoročno kreiranje takvih društvenih uslova u državama koje su na meti islamista, u kakvim muslimani, pre svega mladi muslimani, neće imati motiv da budu ekstremisti. To podrazumeva promenu socioekonomskih i kulturnih uslova, ali i promenu spoljne politike država u pitanju, u pravcu prestanka njihovog štetnog delovanja na Bliskom istoku. „Desničarski“ način je brži i jednostavniji, te je stoga verovatnije da će u periodu pred nama nailaziti na sve više i više pristalica. On podrazumeva da se lepo zabrani dalja imigracija muslimana u hrišćanske zemlje, da se muslimani koji su trenutno tu i nalaze se na listama potencijalnih terorista koje prave obaveštajne službe jednostavno proteraju, te da se na Bliskom istoku brutalno deluje protiv svih onih koji raspiruju ekstremni islam (znači i protiv nekih „pravih“ država – ne samo Islamske). Za sada vidim da se i o jednom i o drugom načinu samo govori, a osim možda Orbanove ograde ne i da neko zaista primenjuje neki od njih.
Živimo u doba sve većeg haosa. Stvari koje se dešavaju u svetu postaje sve teže objasniti. „Objašnjenje“ onda može da postane bilo šta, a neodgovorni pojedinci i mediji jedva čekaju da upravo takva plasiraju. Svako od nas može da postane žrtva terorističkog napada. Ali ima nešto još gore od toga, a to je da vaši bližnji poveruju da iza vašeg stradanja stoji neko ko zapravo ne stoji, umesto da sagledaju stvarne uzroke i rešenja, odnosno zašto se do rešenja ne dolazi. I to samo zato što se neki anonimus pojavio na TV i rekao kako ima „neoborive dokaze“ za nešto. Vreme je da prerastemo verovanje u babaroge.
Vladimir Trapara
Čuh malopre analitičara iz jednog novopečenog privatnog instituta da postoje „neoborivi dokazi“ kako iza ovog napada, kao i iza nekoliko prošlih, stoji Islamska država. Ako takvi dokazi i postoje, tvrdim da ih ovaj analitičar sigurno ne poseduje, a ujedno sumnjam da ih poseduje bilo ko. No, čini se da u poslednje vreme dokazi nisu ni potrebni – gotovo svaki teroristički napad koji izvedu muslimani bilo gde na planeti automatski se povezuje sa Islamskom državom, organizacijom za koju pre samo dve godine ti što sada tvrde da imaju „neoborive dokaze“ o njenom terorističkom delovanju nisu bili ni čuli. Jednako kao što je pre 11. septembra 2001. malo ko znao za Al Kaidu (Bin Laden je doduše bio poznat kao pojedinac), ali to nije sprečilo mnoge da u toku čitave decenije koja je sledila po automatizmu okrivljuju upravo nju za bilo koji teroristički napad koji se desi. Ispada da je zahvaljujući rušenju Bliznakinja do tada relativno nepoznat nedržavni akter kakav je Al Kaida najednom postao organizacija moćnija i opasnija i od mnogih država, da bi pretprošle godine, isto tako preko noći, mesto zvanične svetske babaroge ustupio Islamskoj državi. Shodno ovoj verziji, neko je iz Rake ili Mosula okrenuo telefonom kamiondžiju u Nici i rekao mu „na dan pada Bastilje upali mašinu i izgazi ljude“. Da vidimo odmah šta tu škripi, i to da se za početak manemo teorije – čisto zdravorazumski.
Ko je, od obelodanjivanja postojanja Islamske države u Siriji i Iraku uradio najviše protiv nje? To je definitivno Rusija. Nije se doduše u borbi protiv islamista preterano oznojila koliko je mogla, ali je u poređenju sa drugim spoljnim akterima realno uradila najviše. Drevna Palmira, na primer, koju sada drži sirijska vojska, kao i razne severne oblasti koje sada drže Kurdi, i dalje bi bili pod kontrolom Islamske države da nije bilo ruske oružane intervencije. Zar ne bi onda bilo logično da Islamska država svoj gnev iskali upravo na Rusiji, zemlji koja već ima bogatu istoriju preživljenih terorističkih napada? Od otpočinjanja ruske intervencije prošlo je već skoro godinu dana, pa Rusija u tom periodu još nijednom nije bila meta terorističkog napada (avion oboren nad Sinajem ne računam, već samo terorizam na teritoriji države u pitanju). Zato su meta bili Belgija i nekoliko puta Francuska, države koje nisu prstom mrdnule u borbi protiv Islamske države. Meta je par puta bila i Turska, koja ne samo da se ne bori protiv Islamske države, već joj posredno ili neposredno pomaže, pre svega švercom njene nafte preko tursko-sirijske granice. Ako je Islamska država zaista odgovorna za sve terorističke napade koji joj se pripisuju, zar joj nije malo nelogičan izbor prioritetnih meta?
Nelogičnost je lako razrešiti – iza pomenutih terorističkih napada u Evropi i Turskoj jednostavno ne stoji Islamska država, barem ne ova koju svi znamo, koja kontroliše delove teritorije Sirije i Iraka. Ali da, iza svih ovih napada stoje ekstremni muslimani, bilo kao pojedinci, bilo kao pripadnici određenih grupa koje su formirane i deluju u državama na čijim teritorijama su napadi izvedeni. Činjenica da su se napadi dogodili u Francuskoj, Belgiji i Turskoj posledica je toga što je takvih pojedinaca i grupa očigledno najviše upravo u tim zemljama, te što u njima postoje društveni uslovi koji favorizuju islamski ekstremizam. Takvih ima i u drugim evropskim zemljama, pogotovo ih ima u Rusiji (ekstremni muslimani sa Kavkaza), tako da nije isključeno da se u narednom periodu i tamo dogodi napad za koji će po automatizmu biti okrivljena Islamska država. Ali, poenta je u sledećem – da se ovim talasom terorizma zaista koordinira iz Rake i Mosula, verovatno je da bi najpre i najčešće meta bila Rusija, pa tek onda zapadnoevropske države, dok Turska verovatno ne bi ni bila meta.
Sada dolazimo do najzanimljivijeg dela – Islamska država, dakle, ne stoji kao centrala iza navedenih terorističkih napada, ali se pojedinci i grupe islamskih ekstremista širom sveta sami identifikuju kao njene „ispostave“, dok ona sama s vremena na vreme „preuzme odgovornost“ za neki napad. Ovde se suočavamo sa nečim što se zove „brendiranjem“ jedne ekstremističke organizacije, a prethodno je izvedeno sa Al Kaidom: islamistička organizacija u pitanju zbog jednog uspešnog terorističkog akta ili zaposedanja određene teritorije postaje poznata, pa se onda svi islamisti, koliko god bili nepovezani s njom, počnu identifikovati sa tom organizacijom (jer tako predstavljaju sebe značajnijim i opasnijim), dok ona „preuzima odgovornost“ za njihove akte (jer time sama sebi daje na značaju). Ključno pitanje ovde je: ko je omogućio/pomogao da se stvori brend Islamske države? Pa upravo isti onaj koji je prethodno kreirao brend Al Kaide, iskoristivši 11. septembar kao povod za intervenisanje po Bliskom istoku svuda gde postoji mogućnost da ubedi svoju i svetsku javnost u povezanost određenog „otpadničkog“ režima sa ovom babarogom. Sjedinjene Države su 2011. zauzele beskompromisni stav da je Bašar el Asad „otpadnik“ koji mora da ode, da bi zatim podržale sve lokalne aktere koji se bore protiv njega, uključujući i najradikalnije ekstemiste. Kad su pak videle da ga ne mogu tako lako oboriti, isforsirale su medijsku priču o Islamskoj državi, ne bi li opravdali intervenciju na strani pobunjenika protiv Asada. Žrtve terorizma – Francuska, Turska i Belgija – sve vreme su bili verni saveznici, time i saučesnici SAD u ovoj raboti. Rusija je posle samo uskočila na taj „šlep“, tvrdeći kako i ona interveniše u Siriji usled opasnosti od Islamske države, a zapravo da bi sprečila Amerikance da ostvare svoj naum.
Kako onda rešiti problem i zaustaviti talas terorizma? Najpre tako što će postojati želja da se to uradi. Sumnjam da oni koji su „brendirali“ Al Kaidu i Islamsku državu iskreno žele da zaustave terorizam. Naprotiv, on im na više načina donosi korist. Pogodan je i za spoljnopolitičke i za unutrašnjepolitičke ciljeve. Kada se desi teroristički napad, dobijate dobar izgovor i da bombardujete neke napolju i da kontrolišete one unutra. Teorije zavere koje svaki teroristički napad proglašaaju operacijom „lažne zastave“ time postaju ništa manje legitimne od tvrdnji o „neoborivim dokazima“ da iza svega stoji Islamska država. Onaj ko zaista želi da iskoreni islamski terorizam ima na raspolaganju dve opcije, te će iskrenost njegove želje da to učini moći da se vidi po tome što je makar pokušao da sprovede neku od njih. Nazovimo prvu „levičarskom“, a drugu „desničarskom“. „Levičarska“ je malo teža, jer za njeno sprovođenje treba više vremena. Ona bi zahtevala dugoročno kreiranje takvih društvenih uslova u državama koje su na meti islamista, u kakvim muslimani, pre svega mladi muslimani, neće imati motiv da budu ekstremisti. To podrazumeva promenu socioekonomskih i kulturnih uslova, ali i promenu spoljne politike država u pitanju, u pravcu prestanka njihovog štetnog delovanja na Bliskom istoku. „Desničarski“ način je brži i jednostavniji, te je stoga verovatnije da će u periodu pred nama nailaziti na sve više i više pristalica. On podrazumeva da se lepo zabrani dalja imigracija muslimana u hrišćanske zemlje, da se muslimani koji su trenutno tu i nalaze se na listama potencijalnih terorista koje prave obaveštajne službe jednostavno proteraju, te da se na Bliskom istoku brutalno deluje protiv svih onih koji raspiruju ekstremni islam (znači i protiv nekih „pravih“ država – ne samo Islamske). Za sada vidim da se i o jednom i o drugom načinu samo govori, a osim možda Orbanove ograde ne i da neko zaista primenjuje neki od njih.
Živimo u doba sve većeg haosa. Stvari koje se dešavaju u svetu postaje sve teže objasniti. „Objašnjenje“ onda može da postane bilo šta, a neodgovorni pojedinci i mediji jedva čekaju da upravo takva plasiraju. Svako od nas može da postane žrtva terorističkog napada. Ali ima nešto još gore od toga, a to je da vaši bližnji poveruju da iza vašeg stradanja stoji neko ko zapravo ne stoji, umesto da sagledaju stvarne uzroke i rešenja, odnosno zašto se do rešenja ne dolazi. I to samo zato što se neki anonimus pojavio na TV i rekao kako ima „neoborive dokaze“ za nešto. Vreme je da prerastemo verovanje u babaroge.
Vladimir Trapara