Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

TRESLA SE GORA, RODIO SE MINSK

12/2/2015

0 Comments

 
U poslednjih nedelju dana vodila se vrlo živa diplomatija povodom ukrajinske krize, zapravo nikad življa još od njenog izbijanja. Njen vrhunac trebalo je da bude jučerašnji/današnji sastanak u Minsku, oko koga se odvijala neviđena dramatizacija. Govorilo se o tome da je ovaj sastanak „poslednja šansa za mir“, te da alternativa postizanju trajnog političkog rešenja može biti jedino rat, i to ne samo u Ukrajini, već i šire u Evropi. Očekivanja mogućeg političkog rešenja toliko su prenapumpavana, da je u najavi bio „novi Dejton“. Pa ipak, naporni noćni pregovori u Minsku nisu izrodili ni rasplamsavanje rata, ni političko rešenje, već treću opciju – onu koja je sve vreme, bez obzira na svu dramatizaciju, bila najizglednija – „zamrznuti“ sukob. U pitanju je zapravo opcija koja je već bila postignuta u septembru prošle godine, s tom razlikom što su sada dodate i neke nove mere koje omogućavaju „dublje zamrzavanje“, ne bi li se sprečilo da se ratna dejstva lako obnove onako kako se to dogodilo u januaru mesecu. Pokušaću ukratko da objasnim zašto smatram da je „zamrznuti“ sukob sve vreme bio najizglednija opcija, te zašto ne verujem u sveobuhvatno političko rešenje u narednom periodu – iako sam optimista u pogledu toga da će ovo primirje biti znatno stabilnije od prethodnog.

Da vidimo najpre šta jeste dogovoreno. „Kompleks mera“ danas potpisan u Minsku duži je od „Protokola“ iz septembra meseca – ima jednu tačku više (13 umesto 12), a svaka od tačaka je detaljnije razrađena. Ovoga puta je precizno definisano koliko će široka biti i kako će biti postavljena bezbednosna zona razgraničenja u kojoj ne sme biti teškog naoružanja, i to posebno za različite tipove ovog naoružanja. Pritom je uzeta u obzir činjenica da su pobunjenici u odnosu na septembar uspeli da prošire teritoriju koju kontrolišu. Dogovor da oni svoje naoružanje povuku sa septembarske, a ukrajinska vojska sa trenutne linije razgraničenja, predstavlja kompromis koji ne mora da znači prednost ni za jednu od strana – njime je Kijev pobunjenicima faktički priznao novoosvojenu teritoriju, ali su oni zauzvrat pristali da se nađu u slabijoj poziciji da je odbrane u slučaju obnavljanja oružanog sukoba. Ponovljene su, učvršćene i detaljnije razrađene odredbe koje se tiču posmatrača OEBS koji bi trebalo da nadgledaju primirje. Ponovljena je, ali i jače formulisana odredba o nezakonitim vojnim formacijama i tehnici, te plaćenicima – sve strane vojne formacije i njihova tehnika moraju da napuste teritoriju Ukrajine, a nezakonite grupacije da se razoružaju. U vojnom smislu, ovaj dogovor jeste korak napred u odnosu na Minsk iz septembra, te je – u slučaju da se sprovede kako je zamišljeno – dobar garant da u narednom periodu nećemo videti kršenje primirja i ponovno rasplamsavanje rata.

U političkom smislu, pak, novi sporazum iz Minska nije ništa bliži nekakvom „Dejtonu za Ukrajinu“, odnosno postizanju trajnog političkog rešenja, nego što je to bio prošli. Političke odredbe novog sporazuma takođe su detaljnije od onih u starom. U njima se postavljaju konkretni rokovi: za ustavnu reformu koja treba da obuhvati decentralizaciju zemlje, za sprovođenje izbora u pobunjenim oblastima, za definisanje teritorije koja bi trebalo da dobije poseban status, te za uspostavljanje kontrole ukrajinskih vlasti nad državnom granicom. Ovo poslednje je, međutim, jedino iz čega se može saznati nešto konkretno o konačnom političkom rešenju – da ono podrazumeva da Donjecka i Luganska oblast ostaju u Ukrajini (šta je sa Krimom?). Ostalo – „decentralizacija“, „lokalni izbori“, „definisanje teritorije“, isuviše su uopšteni, samim tim i nedovoljno informativni pojmovi, kao što su to i „napomene“ na kraju sporazuma, gde se pominju neki od detalja posebnog statusa pobunjenih oblasti (pravo na jezičko samoopredeljenje, narodna milicija, prekogranična saradnja sa ruskim regionima, itd). Sporazum iz Minska ne daje odgovor na dva ključna pitanja, bez čijeg razrešavanja ne može biti trajnog političkog rešenja za Ukrajinu: hoće li Donjeck i Lugansk (a potencijalno i drugi istočni, proruski regioni, imati pravo veta na ključne političke odluke Kijeva?; u skladu s tim, hoće li Ukrajina biti vojno i politički neutralna zemlja?

Upravo fundamentalno razmimoilaženje dveju strana – jedne koju čine pobunjenici i Rusija, i druge koju čine zvanični Kijev i njegovi zapadni pomagači – onemogućava trajno političko rešenje krize i, logično, do daljnjeg ostavlja sukob u „zamrznutom“ vidu. Šta su stavovi i ciljevi svake od strana – znalo se sve vreme krize, znalo se i nakon prvog primirja u septembru, kao što se i sada zna, tako da zaista ne vidim kako je to Minsk danas mogao da bude novi Dejton, niti kako u narednim mesecima može to da postane. Pritom je upadljivo da na sporazum svoj potpis nije stavio ključni, najuticajniji akter u ukrajinskoj krizi – Sjedinjene Države – ali je itekako bio prisutan u njegovom kreiranju. To smo videli prethodnih dana, kada je Keri putovao u Kijev da izdiktira Porošenku instrukcije šta sme, a šta ne sme da prihvati, kao i kada je Obama pozvao Merkelovu na raport – da mu objasni zašto je bez njegovog znanja išla u Moskvu i da mu reč da u Minsku ništa neće raditi na svoju ruku. Upravo su Sjedinjene Države glavna prepreka za političko rešenje ukrajinske krize. One i njihove marionete u Kijevu na oba pomenuta pitanja odgovaraju – ne. Jer, njihov cilj od samog početka i jeste da protiv volje proruskog stanovništva istočnih regiona ukinu neutralnost Ukrajine, uvedu je u NATO i tako je pripoje zapadnoj sferi uticaja, u kojoj bi ona onda igrala ulogu odskočne daske za dalju geopolitičku ofanzivu protiv Rusije. Sa druge strane, Rusija i pobunjenici upravo to „ne“ nemaju nameru da prihvate i insistiraće na oba pomenuta elementa (jedan od lidera pobunjenika, Denis Pušilin, bio je jasan u tom smislu odmah nakon potpisivanja sporazuma). Odnos snaga na terenu onemogućava vojnu pobedu bilo koje od strana, samim tim i njenu mogućnost da nametne svoje rešenje. Ovo smo jako dobro videli u dosadašnjem razvoju sukoba – ukrajinska vojska bez pomoći NATO jednostavno nije dovoljno moćna da porazi pobunjenike, jer kad god bi ih malo jače pritisla, ovi bi dobili konkretniju podršku od Rusije i napravili kontraofanzivu. A direktna intervencija NATO na strani Kijeva je isključena, jer bi neminovno dovela do rata sa nuklearnom Rusijom, za koju bi sveobuhvatnija intervencija takođe bila krupan zalogaj.

Da li je u toj situaciji moguć kompromis između ova dva suprotstavljena cilja? Ja ga ne vidim; a i da ga vidim, ne znam zašto bi SAD, čiji je predsednik sveže doneo novu strategiju nacionalne bezbednosti punu busanja u grudi o samouverenosti u snagu i misiju svoje zemlje, a usput govorio o uvrtanju ruku onima kojima se s njenom pozicijom ne slažu, pristale na njega (tim pre što je za mnoge pripadnike njihove elite odustajanje od isporuke oružja Kijevu već sasvim dovoljno mrski ustupak). Ne vidim, ruku na srce, zašto bi i Rusija pristala, jer su u njenim očima – i ne samo u njenim, već to objektivno jesu – efektivna decentralizacija i neutralnost Ukrajine već sami po sebi kompromis. Dakle, u situaciji kad ne može jedno, ne može drugo – mora treće, a to je ono što u Ukrajini imamo još od septembra – „zamrznuti“ sukob do daljnjeg, uz povremena „odmrzavanja“, ali u narednom periodu verovatno uz minimalne izglede za neko krupnije, tipa ovog u januaru. Ono što je najzanimljivije je da u datim okolnostima, kada ni jedni ni drugi ne mogu da izvuku povoljno političko rešenje za sebe, niti postignu kompromis, „zamrznuti“ sukob u načelu odgovara i Rusima i Amerikancima. Ovi prvi bi mogli da se oslone na njega kao na branu od ulaska Ukrajine u NATO, jer je teško očekivati da će NATO primiti državu koja ima neregulisan teritorijalni problem. Ovi drugi, pak, mogli bi neformalno (dakle, bez ulaska u NATO) da uključe veći deo Ukrajine u svoju sferu uticaja – jer Kijev taj veći deo teritorije upravo i kontroliše. I tako do nekih novih lomova u svetu koji bi uzdrmali odnos snaga SAD i Rusije, samim tim i geopolitički šanac koji ih deli. Do tada ne treba očekivati ništa posebno, kao što nije trebalo ni danas – tresla se gora, rodio se Minsk.

Vladimir Trapara

0 Comments

LEVICA, DESNICA – PATOS

2/2/2015

0 Comments

 
Picture
Pobeda Sirize u Grčkoj, ako je suditi po prvim potezima novoformirane vlade te države (jer su dela svakako uvek važnija od reči), predstavlja nastavak trenda jačanja evroskepticizma na prostoru Evropske unije, te nastojanja pojedinačnih država da učvrste svoju suverenost i osamostale se u odnosu na briselsku birokratiju i vašingtonske imperijaliste koji je kontrolišu. U situaciji kada se veći deo EU, a naročito pojedine istočnoevropske članice, šlepuje uz hegemonistički pohod SAD protiv Rusije i tako podriva mir i stabilnost na kontinentu i u svetu, ovakav razvoj situacije je više nego dobrodošao. No, razočarava činjenica da među onima koji sebe smatraju evroskepticima, rusofilima i protivnicima američkog hegemonizma, ne pozdravljaju baš svi političke promene u Grčkoj. Nisam siguran kakvo je stanje u širim okvirima, ali sam primetio da nekima u Srbiji, koji inače pozdravljaju političare poput Putina, Orbana, ili Marin Le Pen, Siriza smeta – jer je, za razliku od pomenutih – levica. Ovo me tera da ukažem na suštinu besmislenosti podele na levicu i desnicu u savremeno doba, te na štetu koju sebi samima i ciljevima za koje se zalažu čine oni koji se ideološki ostrašćeno svrstavaju u jednu od ove dve grupe, a nasuprot one druge.

Podela na levicu i desnicu nastala je sasvim slučajno u vreme Francuske revolucije. Žirondinci, koji su bili zadovoljni dotadašnjim postignućima revolucije, seli su desno od predsedavajućeg u skupštini, dok su jakobinci, koji su hteli da se revolucija nastavi, seli levo. Time je postavljen određeni standard – oni koji se zalažu za očuvanje postojećeg stanja, tj. konzervativnu politiku, bili bi označeni kao desnica, a oni koji žele revolucionarne promene, tj. radikalnu politiku, bili bi levica. Oni između – pristalice postepenih promena, tj. reformske politike, bili bi centar. Društvena i politička stvarnost u Francuskoj i šire je u početku verovatno odgovarala ovoj teorijskoj podeli. Vremenom su se, međutim, spontano razvile dve vrste odstupanja, koje će potpuno obesmisliti podelu na levicu i desnicu. Prvo, devetnaesti, a pogotovo dvadeseti vek, doneli su velike političke i društvene promene. Kako smo ustanovili da je kriterijum ove podele odnos prema postojećem stanju, to je logično da će svaka promena postojećeg stanja uticati i na promenu u pogledu toga koji će subjekt biti svrstan u koju grupu. Brzina promena dovela je do toga da pored pomenute tri vrste politike nastane i četvrta – reakcionarna, ona koja podrazumeva manje ili više radikalnu promenu u smislu vraćanja na staro. Vremenom je upravo ovakva politika počela da se smatra desničarskom, dok je autentična desna politika – konzervativna – zauzela mesto centra. Uz to, promene su se u različitim državama odvijale različitom brzinom, što je imalo za posledicu da jedna ista ideja, koja bi u jednom društvu bila smatrana reakcionarnom, tj. desničarskom, u nekom drugom bude viđena kao reformska, ili čak revolucionarna, odnosno levičarska. Drugo, vremenom je došlo do razdvajanja odnosa prema postojećem političkom i prema ekonomskom stanju, što je dovelo do još veće zbrke – jedan isti politički subjekt mogao je da ima krajnje desničarsku politiku u odnosu na ekonomiju, a krajnje levičarsku u odnosu na politiku, i obrnuto. Da bi u izmenjenim okolnostima silom zadržali teorijsku podelu na levicu i desnicu, teoretičari politike počeli su da „mešaju babe i žabe“ i da grade svoje modele koji bi arbitrarno obuhvatili razne vrste ekonomskih i političkih ideja „tipičnih“ za levicu ili desnicu, pri čemu su ovi modeli vremenom sve više odstupali od prvobitne podele na osnovu vrste politike za koju se neki subjekat zalaže u pogledu odnosa prema postojećem stanju. Najznačajniji ishod ovakve prakse bio je taj da se, bez ikakve veze sa Francuskom revolucijom i onim što su tad bile levica i desnica, nacionalizam počeo smatrati pretežno desničarskim, dok je levica posmatrana kao anacionalna. Ovo zahteva detaljniju elaboraciju.

Uspon ideologije nacionalizma u devetnaestom veku bio je prirodna posledica nastojanja evropskih društava da formiraju moderne nacionalne države kao oblik političkog organizovanja koji se pokazao naprednijim u odnosu na srednjovekovne feude i gradove države, kao i na imperije u klasičnom smislu. U političkom smislu, devetnaestovekovni nacionalizam se mogao smatrati naprednom, često revolucionarnom, dakle levičarskom idejom. No, upravo na ovom planu došle su do izražaja razlike među evropskim državama, što u pogledu početne pozicije, što u pogledu uspeha u ostvarivanju društvenog preuređivanja prema nacionalnom ključu. Tamo gde je nacija izjednačavana sa određenom etničkom grupom, cilj je bio obezbediti ujedinjenje prostora na kome ta grupa živi u (po mogućstvu što homogeniju) etno-nacionalnu državu. Tamo gde se nacija shvatala kao skup državljana koji žive na određenoj teritoriji, a naročito u državama imigranata (Novi svet) gde je to shvatanje bilo nužnost, nepostojanje etničke osnove identiteta nadoknađivano je favorizovanjem određenog sistema vrednosti oko koga bi se nacija držala na okupu. Multietničke imperije, koje su takođe pokušale da se redefinišu kao protonacionalne/kvaziimperijalne države, bile su negde između, osnivajući svoj identitet delom na dominantnoj etničkoj grupi, delom na određenom sistemu vrednosti. Ovaj proces nastavio se u dvadesetom veku i sa oslobađanjem kolonija proširio na ceo svet. U njegovoj najnovijoj fazi javio se veliki broj država koje se ne mogu svrstati ni u jednu od tri grupe – uglavnom malih i srednjih zemalja, „veštački“ obrazovanih (najčešće voljom većih sila), koje su svejedno i same krenule putem „izgradnje“ nacije eklektičkim kombinovanjem načina oprobanih kod pomenute tri grupe. Zbrka koja je nastala usled postojanja različitih kategorija nacionalnih država i još različitijeg tempa i stepena uspešnosti njihove izgrade, prouzrokovala je pojavu da se nacionalizam u zavisnosti od vremena, mesta i toga iz čijeg se ugla gleda, mogao posmatrati na sve moguće načine – od krajnje reakcionarne, do krajnje revolucionarne ideologije. Pa ipak, da kategorizacija nacionalizma kao desne ideologije postane dominantna, uslovilo je pomenuto razdvajanje ekonomskog od političkog činioca, i ne samo to – razdvajanje u okviru političkog polja između odnosa prema naciji i prema drugim aspektima političkog organizovanja, ali i možda presudan uticaj dominantog posmatrača.

Naime, dok je nacionalizam u devetnaestom veku u ekonomskom smislu pretežno bio liberalno-kapitalistički, što će reći centrističko-desničarski, u kasnijim periodima sve se češće povezuje sa elementima ekonomske levice. Ono što je, međutim, ovaj ekonomski činilac potpuno izbacilo iz klasifikovanja nacionalizma u levicu ili desnicu, jeste pojava fašizma i nacizma, koji u ekonomskom pogledu jesu bili levičarski, ali su u političkom bili krajnje desničarski, reakcionarni, jer su se zalagali za i sprovodili vraćanje nekih prevaziđenih oblika autoritarno-totalitarnog organizovanja države i društva. Posledica je bila tendencija ka tome da se svaki malo jači nacionalizam počne definisati kao krajnja desnica i fašizam, sve i da nema nikakvih drugih dodirnih tačaka sa istim. No, do ovoga nije došlo automatski, već postepeno, u skladu sa promenama u pogledu formiranja novih nacionalnih država, kao i toga ko je dominantan posmatrač. Dok su se kolonije oslobađale, a dominantni posmatrači bili SAD i Sovjetski Savez koji su taj proces podržavali, nacionalizam je uglavnom bio viđen kao napredna ideologija. Nakon što se proces oslobađanja kolonija završio, a sa krajem Hladnog rata SAD ostale kao dominantan posmatrač, posmatranje nacionalizma kao naprednog postalo je izuzetak – samo onda kad je koristan u borbi protiv Rusije i drugih država i režima koje nisu po volji jedinoj preostaloj supersili. U svim ostalim slučajevima, a naročito unutar nadnacionalne Evropske unije, ustrojene tako da bude večiti vazal Vašingtona – posmatran je kao negativna i nazadna pojava, što bi prema iznetoj teorijskoj klasifikaciji odgovaralo desnici. I zaista, mnoge od nacionalističkih snaga u Evropi, koje se zalažu za veću suverenost svojih zemalja u odnosu na EU i SAD, liberali verni Vašingtonu označavaju kao desničarske, često i fašističke. Pa ipak, neke od ovih političkih snaga ne samo da nemaju dodirnih tačaka sa fašizmom, već se predstavljaju i deluju kao antifašisti, dok u isto vreme pomenuti liberali podržavaju npr. ukrajinske fašiste i politiku Vašingtona i Brisela prema Rusiji, koja podseća na politiku Trećeg rajha. Ekonomski programi većine ovih nacionalnih snaga, naročito u siromašnijim evropskim zemljama su levičarski – suprotstavljaju se ekonomskom porobljavanju svojih zemalja od strane evroatlantske plutokratije. Sve ovo potpuno isto važi i za Ciprasovu Sirizu i za Orbanov Fides, što njihovo razlikovanje uz etiketiranje kao levičara ili desničara čini besmislenim i nepotrebnim. Pa ipak, prve svrstavaju u desnicu, druge u levicu, pa se onda neki opredeljuju za ili protiv u zavisnosti od toga jesu li i sami „levičari“, ili „desničari“. Da vidimo u čemu je problem.

Političku kulturu u istočnoevropskim zemljama, uključujući i Srbiju, odlikuje nesrazmerno veća uloga odnosa prema socijalističkom/komunističkom nasleđu u političkom pozicioniranju, nego što je to slučaj u delu Evrope koji nije bio socijalistički. Nacionalisti u ovim zemljama stoga sebe pretežno (mada ne i sasvim) definišu kao desničare, da bi naglasili svoj antikomunizam. I to prevashodno zato što u komunizmu vide anacionalnu i ateističku političku ideologiju. Na teorijskom nivou oni možda jesu u pravu, ali u praksi su mnogi komunisti širom sveta, pa i u Evropi bili iskrene patriote i nacionalisti, a takvih – komunista i drugih levičara, koji su ujedno nacionalisti – ima i danas. Siriza je samo jedan od primera takve političke snage. Rekao sam da ću se pre svega baviti Srbijom, pa da kažem ključnu stvar. Srpski „desničari“ koji ovih dana pljuju Sirizu zbog ograničavanja crkve i favorizovanja partizana iz Drugog svetskog rata, trebalo bi da obrate pažnju na razliku između srpskog i grčkog iskustva. Možda komunizam u Srbiji, tj. Jugoslaviji jeste bio anacionalan i kao takav naneo izvesnu štetu srpskom narodu (ja bih doduše i to osporio, ali ne želim sada da širim priču), ali u Grčkoj, koja nije bila socijalistička, levičarstvo je izraz želje naroda za nacionalnim oslobođenjem od kolonijalnog ropstva Evropskoj uniji i Zapadu, te se time suštinski nimalo ne razlikuje od politike za koju se zalažu naši pomenuti „desničari“. Da se razumemo, pored „desnih“, dakako da osuđujem i „leva“ skretanja mnogih evroskeptika (uglavnom iz zapadnoevropskih zemalja) kojima Orban ili Le Penova nisu po volji, samo zato što su „desničari“. Ideološko „čistunstvo“ mnogih evropskih nacionalista i suverenista, bilo da ide u jednu ili u drugu stranu, razjedinjuje političke snage koje bi u ovom trenutku morale da budu ujedinjene u borbi protiv američkog imperijalizma i briselske birokratije. Tim pre što je – kako je analiza zbrke u pogledu istorijskog definisanja desnice i levice pokazala – besmisleno insistirati na takvom čistunstvu, jer nema jasnog kriterijuma o koji bi se ono oslonilo.

Bokserski naslov ovog članka upućuje na to da levo-desničarska ideološka ostrašćenost može da odvede samo u – nokaut. Umesto ideološke ostrašćenosti, američkom i EU-imperijalizmu valja suprotstaviti pragmatizam i realpolitiku. Baš onako kako je to učinila Siriza, kada je sklopila koaliciju sa „desničarskom“ partijom, jer je i jednoj i drugoj nacionalni interes Grčke na prvom mestu. Zapravo, najbolji uzor svima nama koji se borimo za nacionalne interese i suverenost svojih država trebalo bi da bude ona zemlja koja tu borbu trenutno predvodi – Putinova Rusija. Kada sam pre dve godine bio u Moskvi, najjači utisak na mene ostavila je kula Kremlja gde dole iznad vrata stoji slika sveca, a gore, na vrhu kule – petokraka. U skorašnjem TV sučeljavanju sa mnom, jedna naša vodeća natovka je rekla kako ne razume kako je moguće da se u Srbiji u isto vreme otvara spomenik caru Nikolaju II Romanovu i pravi vojna parada u čast Crvene armije. Ono što je njoj protivrečno, meni je sasvim prirodno. I car Nikolaj i Crvena armija radili su istu stvar, borili se za svoju otadžbinu, za nacionalni interes Rusije – on u Prvom, a ona u Drugom svetskom ratu. Putinova Rusija danas poštuje i jedan i drugi deo svoje slobodarske tradicije, jer bi odricanjem od samo jednog dela pljunula na celokupnu tu tradiciju, samim tim i na borbu koju danas vodi. Tako da je najmanje što Srbija može da uradi da i ona poštuje i jedan i drugi deo ruske tradicije, u inat domaćim rusofobima i natovcima, ali i svim onim „patriotama“ koji su i dalje zarobljeni u odavno prevaziđenoj podeli na četnike i partizane. Jer, oni se takvim podelama zapravo solidarišu sa natovcima i pomažu im da završe posao. Pozivam, dakle, sve „desničare“ koji ovih dana pljuju Sirizu da pokažu da su prave patriote i nacionalisti i malo obuzdaju svoj anahroni „antikomunizam“. Takođe, i sve „levičare“ koji sebe smatraju patriotama, pozivam da ne odbijaju saradnju sa „desničarima“ samo zato što ovi, eto, forsiraju religiju ili smatraju da su četnici bili antifašistički pokret, jer sve su to sporedne stvari u odnosu na glavni, zajednički cilj – oslobođenje Srbije i drugih država Evrope od vašingtonsko-briselskog imperijalizma i ekonomskog kolonijalizma.

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš