Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

PUTINOV SIRIJSKI GAMBIT (1)

15/9/2015

0 Comments

 
Picture
Poslednjih dana dobijamo sve jasniju potvrdu jačanja vojnog prisustva Rusije u Siriji. Nakon što predsednik Putin na skorašnjoj konferenciji za novinare nije potvrdio, ali ni negirao mogućnost da ruska vojska u dogledno vreme direktno interveniše u Siriji protiv ISIL-a, sve je više pokazatelja sa terena koji govore o tome da vojna saradnja Moskve sa Damaskom polako počinje da prevazilazi do sada standardne oblike, poput isporuke oružja i odašiljanja vojnih savetnika. Ako se potvrdi da je medijska priča o uspostavljanju ruske vazdušne vojne baze u Latakiji, koja bi se tako pridružila već odavno postojećoj pomorskoj bazi u Tartusu, to će biti definitivan signal da je Putin spreman da pruži Asadu i malo konkretniju pomoć u građanskom ratu koji traje već petu godinu. Ako znamo da se Rusija do sada u pravcu podrške istočnim Ukrajincima (sa izuzetkom Krima) vojno angažovala daleko ispod svojih mogućnosti, iako je u pitanju sukob na za nju vitalnom području, nameće se pitanje koliko jačanje vojnog prisustva u dalekoj Siriji realno možemo da očekujemo i šta bi bili motivi i konkretni ciljevi istog? Za odgovor na to pitanje bitno je da se podsetimo šta bi bili suštinski interesi Rusije u Siriji, što podrazumeva procenu trenutne globalne situacije, ali i razvoja lokalnog sirijskog konteksta.

Najpre, komentari u pojedinim američkim medijima kako Rusija posle Ukrajine „otvara front“ i u Siriji, te tako „ponovo postaje bliskoistočni igrač“ ne piju vodu, iz prostog razloga što je taj front konstantno otvoren već petu godinu, dok Rusija upravo zahvaljujući prisustvu u Siriji nikada nije ni prestala da bude bliskoistočni igrač. Floskule o tome da Rusija nešto „otvara“ i radi „ponovo“ su deo već standardizovane američke matrice koja želi da Rusiju prikaže kao revizionističkog aktera, tj. imperijalnu, ekspanzionističku silu, koja se nakon Ukrajine tobože okomila na Siriju, dok je stvarnost zapravo obrnuta. Stvarni revizionisti i imperijalisti u Siriji su Sjedinjene Države, koje već četiri i po godine čine napore da obore režim u Damasku, ne bi li još jednu bliskoistočnu „otpadničku“ državu (što će reći državu neposlušnu prema diktatu Vašingtona) pretvorili u svoj protektorat i tako došli na korak od uspostavljanja pune bliskoistočne hegemonije. Na drugoj strani, Rusija je status quo akter, sila koja brani svoje još od Sovjetskog Saveza nasleđene pozicije u Siriji od američkog nasrtaja. U tom smislu i njeno jačanje vojne podrške Asadu, pa i eventualna direktna vojna intervencija na njegovoj strani, ne bi značili kvalitativnu, već isključivo kvantitativnu promenu – angažovanje pojačanja na frontu, pod utiskom da je agresor pojačao sopstvenu ofanzivu. Što i jeste realno stanje na terenu, ali na to ću se vratiti kasnije.

Na ovom mestu važno je biti pošten i reći da jačanje vojnog prisustva Rusije u Siriji sigurno nije, ili barem nije primarno motivisano borbom protiv ISIL-a, već podrškom postojećem režimu u Damasku da se održi, samim tim i omogući Moskvi da zadrži Siriju (ili barem njen značajan deo) u svojoj sferi uticaja. ISIL je samo dobar izgovor za pojačano angažovanje Rusije, pri čemu je očigledno od koga je ova mogla da dobije ideju. Odavno je, naime, jasno da su navodni vojni napori SAD protiv ove ekstremističke tvorevine samo paravan za podršku ostalim anti-asadovskim snagama (uključujući i neke jednako ekstremne kao i ISIL) da ojačaju svoju do skora prilično očajnu poziciju. Da se Vašington do sada iole potrudio da slomi ISIL, valjda bi za ovih godinu dana njegova moćna vazdušna armada valjda postigla nekakav rezultat, a nije postigla nikakav. Čak tvrdim da Amerikancima ne bi smetalo ni da ISIL još malo ojača i eventualno prvi uđe u Damask i svrgne Asada (po mogućstvu ga ubije kao Gadafija, što bi favoritkinji na predstojećim predsedničkim izborima u SAD izmamilo još malo osmeha), pod uslovom da posle mogu lako da ih isteraju odatle i zamene svojim marionetama. Mislim da taj uslov ne bi bilo teško ispuniti, jer se pokazalo da ISIL definitivno nije onolika pretnja kao što se u medijima prikazuje (mada smatram da bi islamski ekstremizam u širem smislu mogao to da postane jednog dana), već je više jedna babaroga poput svojevremeno Al Kaide, kojom treba plašiti svetsku javnost radi pridobijanja podrške od iste za neku novu američku intervenciju. Šta onda sprečava Rusiju da i ona postupi na isti način? Tako što bi povećala vojnu pomoć Asadu, eventualno i sama intervenisala, navodno protiv ISIL-a, a zapravo protiv svih koji bi da svrgnu režim u Damasku, pri čemu bi još i najvažnije bilo odvraćanje Asadovih spoljnih neprijatelja, poput Turske, Saudijske Arabije, kao i samih SAD, tj. obeshrabrivanje istih i da pomisle na bilo kakvu intervenciju.

Drugo je pitanje dokle je Rusija spremna da ide u ovome. Tu treba biti obazriv u prognozi, a recimo da bi bilo najbolje poći od toga da će i sami Rusi biti krajnje obazrivi. Mislim da neka veća kopnena ofanziva ne bi došla u obzir, jer je Moskva svesna da nema kapacitete za tako nešto. Nije isključeno da Vašington i priželjkuje da se Putin usudi na takav potez, jer bi se gotovo sigurno zaglavio usred dugotrajnog sektaškog sukoba, kao svojevremeno Sovjetski Savez u Avganistanu, a zatim i SAD u Avganistanu i Iraku. Ako su SAD naučile lekciju, te nisu dozvolile sebi da im se slična greška ponovi u Libiji (setimo se izjave Roberta Gejtsa o tome da bi predsednik koji se odluči na neku novu veću kopnenu ofanzivu na Bliskom istoku trebalo da ide na ispitivanje glave), tvrdim da su je iskusni šahisti Rusi naučili još bolje. Ruku na srce, trenutni odnos snaga na terenu u sirijskom građanskom ratu je takav da kopnena ofanziva ne bi bila ni neophodna. Stoga maksimum vojnog angažovanja Rusije u Siriji po meni može da bude ograničena vazdušna kampanja, sa naglaskom na hirurški precizne udare protiv strateški ključnih položaja pobunjenika. Čak ni to ne bi moralo da dođe u razmatranje, ukoliko bi se ispostavilo da je savetovanje sirijske vojske i povećanje isporuka oružja istoj dovoljno da Asad održi i učvrsti svoje pozicije. U tom smislu treba očekivati da se Rusija u Siriji ponaša pre svega kao reaktivni akter, što i jeste tipično za status quo silu – da svoje napore prilagođava naporima protivnika (otuda i nema šire vojne intervencije Rusije u Ukrajini). Rekoh već da je agresor u poslednje vreme pojačao ofanzivu – dok nije obelodanjeno postojanje babaroge u vidu ISIL, Asad je bio na korak od dobijanja rata, da bi se sa otpočinjanjem američke intervencije, navodno protiv ISIL-a, ponovo našao u defanzivi. To je primarni razlog zašto Rusi reaguju povećanjem vojne pomoći Damasku.

Ostali ruski motivi imaju veze sa širim regionalnim i globalnim, a delom i sa nekim drugim aspektima lokalnog konteksta. Podsetimo se da je Vašington pre dve godine podstakao ukrajinsku krizu nakon što je bio prinuđen da se privremeno povuče iz sirijske krize, pošto je Putin u toku krize oko sirijskog hemijskog oružja nagovestio da će Damask dobiti pomoć od Rusije ukoliko se bude suočio s američkom intervencijom. Sada se izgleda dešava nešto slično. Mnogi analitičari još otkako je u februaru potpisan Minsk 2 tvrde da ozbiljnije krešenje primirja i novo rasplamsavanje sukoba u Ukrajini samo što nije, a ono ipak nikako da se desi. Ako imamo u vidu unutrašnju dinamiku u okviru one trenutno većinske, prozapadne Ukrajine, razlog zašto SAD ne daju Kijevu da krene u novu ofanzivu jeste taj što pokušavaju da konsoliduju svoju kontrolu nad onim što su do sada zauzeli u toj zemlji. Nije isključeno da je u Vašingtonu i definitivno utvrđena strategija po kojoj je čuvanje trenutne teritorije pod kontrolom Kijeva, dakle bez Donjecka, Luganska i Krima, sasvim dovoljno za dalju geopolitičku ofanzivu protiv Rusije, te da bi insistiranje na vojnom ovladavanju i ovim oblastima moglo da dovede do pobunjeničko-ruske kontraofanzive i proširenja teritorije pod njihovom kontrolom. Sjedinjenim Državama je, dakle, važno da konsoliduju plen ostvaren prošlogodišnjom revolucijom, jer su svesne da ne smeju da ga uzimaju zdravo za gotovo, u situaciji kada se umereni i ekstremni kijevski revolucionari sve žešće međusobno sukobljavaju, kada su težina ekonomske situacije u zemlji i nezadovoljstvo Ukrajinaca sve veći, kada se stanovništvo ruskojezičnih oblasti ponižava postavljanjem Sakašvilija za guvernera Odese, kada se u pomenutim oblastima ponovo konsoliduju političke partije koje su za povratak neutralnog kursa zemlje i pomirenje sa Rusijom…

No, kao tipična revizionistička sila, SAD konstantno moraju negde da budu u ofanzivi, te su Rusi prozreli da one ponovo stavljaju naglasak na Siriju, zbog čega je važno da budu spremni da ih na vreme zaustave. Ovo tim pre što je Vašington sklon da tumači nuklearni sporazum sa Iranom kao svoju diplomatsku pobedu, te se može očekivati da sada kada je siguran da Teheran i da to želi neće moći da razvije nuklearno oružje, pojačaju svoje anti-iranske regionalne aktivnosti (što već uveliko rade u Jemenu podrškom intervenciji Saudijske Arabije i još nekih zemalja, a nije isključeno da se uskoro otvori i novi front u Libanu). Konačno, tu je i deo lokalnog konteksta koji se tiče realnih mogućnosti Asada kao političke ličnosti da opstane na vlasti, sa ili bez ruske podrške. Moskva je svesna da se jedinstvo Sirije neće moći povratiti u varijanti kakva je bila do 2011, sa vladavinom alavitske manjine nad sunitskom većinom, već je potreban uravnoteženiji odnos. Takođe, klan Asad je već predugo na vlasti u Damasku, a to sa sobom neizbežno nosi korupciju koja stvara sve više protivnika i u stanovništvu i u redovima samog režima. Zato nije isključeno da Rusi povećanjem vojne podrške režimu pokušavaju da „kupe“ Asadovo mirno povlačenje sa vlasti u odgovarajućem trenutku, u korist nekoga ko bi bio više po volji sunitskoj većini, ali u isto vreme jednako kao Asad lojalan Moskvi i antiamerički raspoložen (uostalom, i tu bi mogli da se vode brojnim primerima amečkog puštanja niz vodu sopstvenih saveznika, samo da bi ih zamenile Vašingtonu još lojalnije snage). Ako bi se to pokazalo neizvodljivim, alternativa je raspad Sirije i stvaranje alavitske države, a i to je opcija kojoj jačanje ruskog vojnog prisustva može da pripomogne – uz vojne baze u Tartusu i Latakiji, teško da bi se neko usudio da napadne Alavite ukoliko bi se oni odlučili za sopstvenu državu kao rešenje.

Uglavnom, Putin je svestan da odbrana statusa Rusije kao velike sile podrazumeva njenu aktivnu spoljnu politiku i ne dozvoljava uzmicanje sa područja gde Moskva ima uticaj. Njegov politički rejting, naposletku, zavisi od spoljnopolitičkih uspeha, jer se u protivnom ne bi mogle opravdati ekonomske poteškoće s kojima se zemlja trenutno suočava. U očima ruske, ali i svetske javnosti (barem onog njenog dela naklonjenog Rusiji), ekonomske žrtve koje je stanovništvo Rusije prinuđeno da podnosi usled zapadnih sankcija, mahinacija sa cenama energenata i sabotiranja gasovoda bile bi prihvatljive jedino u slučaju da je vidljivo da nisu uzaludne, tj. ukoliko se pokaže da Rusija zaista uspeva da zaustavi američki ekspanzionizam. Zato u praksi nije bitno da li se otpor pruža u bliskoj Ukrajini, ili dalekoj Siriji – svuda tamo gde su Rusi na ovaj ili onaj način prisutni mora da važi isto geslo – ни шагу назад!

Vladimir Trapara


0 Comments

NEKOLIKO ČINJENICA O IRANSKOM NUKLEARNOM PITANJU

9/9/2015

0 Comments

 
Picture
Ako je 2014. godina u međunarodnim odnosima bila obeležena građanskim ratom u Ukrajini, na prvi pogled se stiče utisak da bi 2015. mogla da bude upamćena po jednom pozitivnom događaju – nuklearnom sporazumu velikih sila sa Iranom. Primena ovog, kako su ga mnogi nazvali istorijskog sporazuma, rešila bi (makar na neko vreme) već više od jedne decenije dug spor oko iranskog nuklearnog programa i umanjila izglede za novi bliskoistočni sukob koji bi oko njega mogao da izbije. Trenutno su oči svih zainteresovanih posmatrača uperene pre svega u unutrašnji politički proces u SAD, gde Obama i njegova administracija vode kampanju u cilju pridobijanja Kongresa da podrži sporazum, dok njihovi protivnici iz redova republikanaca i izraelskog lobija čine sve da mu podrška bude uskraćena. Za argumente obe strane je, međutim, zajedničko to što su zasnovani na lažnoj premisi da je Iran pod svojim sadašnjim rukovodstvom jedna zla država koja teži nuklearnom oružju da bi ugrozila najpre sopstvene susede, a zatim i Sjedinjene Države. Pa onda protivnici sporazuma kažu kako isti ne sprečava Iran da se dokopa nuklearne bombe, već naprotiv utire put ka njoj, dok pristalice sporazuma tvrde da je on najbolji način da se Iran na dugačak rok liši mogućnosti da stekne atomsko oružje, te da je jedina alternativa rat. Konsenzus, dakle, oko toga da su Iranci loši momci, nijednog trenutka se ne dovodi u pitanje; razlika je samo u viđenju najbolje strategije da se taj negativac spreči da ostvari svoje zločinačke naume. Uočavanje ovih laži je prvi korak u razmatranju perspektiva nuklearnog sporazuma sa Iranom, širih iransko-američkih odnosa i mira na Bliskom istoku. Drugi korak je iznošenje istinitih činjenica o iranskom nuklearnom pitanju, koje sledi.

 

Ne postoje dokazi da je Iran ikada težio da razvije nuklearno oružje. U isto vreme, postoji niz dokaza o američkom i izraelskom fabrikovanju lažnih dokaza o navodnoj vojnoj prirodi elemenata iranskog nuklearnog programa. Postoji i fatva ajatolaha Hamneija protiv ove vrste naoružanja, kao i primer iz prakse da je prethodni ajatolah Homeini u toku Iračko-iranskog rata zabranio da se na iračke hemijske napade uzvrati hemijskim oružjem. Postoji i činjenica da Izrael odavno poseduje nuklearno oružje, pa retko ko oko toga pravi problem. Iranske vlasti sve vreme ističu kako nuklearni program razvijaju isključivo u miroljubive svrhe, pri čemu postoji i vrlo jednostavno racionalno objašnjenje zašto je njima toliko stalo do ovog programa. On bi najpre podmirio energetske potrebe privrede Irana – koja je znatno diverzifikovanija od ekonomija njegovih zalivskih suseda – i omogućio da se klasični energenti (nafta i gas) prevashodno usmere ka izvozu. Razvijenim nuklearnim programom Iran bi se svrstao u red tehnološki najnaprednijih zemalja sveta, dok bi na regionalnom nivou bio čak među prve dve zemlje u tom pogledu – uz Izrael, što bi izuzetno godilo tradicionalno snažnom osećanju nacionalnog dostojanstva i posebnosti Iranaca.

 

Čak i da Iran zaista teži nuklearnom oružju, motiv za to bi jedino mogao da bude odbrambeni. Jer, Iran i jeste prevashodno defanzivna regionalna sila, koja za razliku od nekih već dva veka nikoga nije napala, a za nuklearno oružje su najveći umovi nauke o međunarodnim odnosima odavno utvrdili da ima prevashodno defanzivnu svrhu – odvraćanje neprijatelja od napada. Taj neprijatelj u slučaju Irana su Sjedinjene Države, koje su u poslednjih deceniju-dve izvele ili podržale nekoliko vojnih intervencija u neposrednom iranskom okruženju. Iran se sa pravom oseća ugroženo, boji se da bi mogao da postane meta neke sledeće intervencije Vašingtona, te bi njegova eventualna odluka da krene putem razvijanja nuklearnog oružja imala racionalno utemeljenje u želji da takvu intervenciju spreči, tj. odvrati Amerikance stavljanjem istima u izgled neprihvatljive štete ukoliko bi se odlučili za napad. Time se može objasniti zašto Iran, iako zaista ne teži nuklearnom oružju, u poslednjih 12 godina šalje i paralelne signale da bi mogao da posegne za tim rešenjem ako bi to hteo. U takve signale pre svega spadaju gomilanje obogaćenog uranijuma do mere koja prevazilazi potrebe miroljubivog nuklearnog programa, kao i sporadična netransparentnost u pogledu rada određenih nuklearnih postrojenja. Upravo će ovi signali naposletku dovesti SAD za pregovarački sto i omogućiti pomenuti sporazum. Vašington se, usled ubrzanog razvoja iranskog nuklearnog programa u poslednje 2-3 godine, zaista uplašio da bi ovaj mogao da napravi atomsku bombu.

 

Sjedinjene Države teže promeni režima u Teheranu. Njihov cilj, bez obzira na sporazum o nuklearnom pitanju, bio je i ostaje rušenje režima uspostavljenog 1979. koji im nije po volji i instaliranje u Teheranu novih kvislinških vlasti, čime bi Iran izgubio mogućnost da kao regionalna sila deluje nezavisno od Vašingtona. Eliminacijom nezavisnog Irana, SAD bi uspostavile punu kontrolu nad regionom Bliskog istoka, u okviru svoje strategije ovladavanja evroazijskom kopnenom masom, time i čitavim svetom. To je ujedno i ključni, zapravo i jedini razlog zašto se Vašington suprotstavlja mogućnosti da Iran stekne nuklearno naoružanje – nuklearni Iran SAD ne bi smele da napadnu. Štaviše, Amerikancima iz istog razloga smeta i miroljubivi iranski nuklearni program, zbog čega su tolike godine odbijali sporazum – nuklearna energija ojačala bi ekonomiju Irana, a ekonomski jači Iran imao bi i veće izglede da se odbrani od američke agresije. Uzalud je pokojni Kenet Volc objašnjavao američkom establišmentu da nuklearno oružje ima isključivu svrhu odvraćanja, te da bi za regionalnu stabilnost čak bilo dobro da ga Iran stekne. Jer, SAD nikad nisu ni bile zainteresovane za stabilnost Bliskog istoka, već upravo za destabilizaciju regionalnih režima koji im nisu po volji i širenje svoje sfere uticaja u ovom regionu.

 

Zaključak. Rečeno možemo da sumiramo na sledeći način. SAD i Iran ostaće neprijatelji, usled američke želje da smene režim u Teheranu i liše Iran statusa nezavisne regionalne sile. Ovaj sporazum im u tome pomaže time što onemogućava Iran da stekne nuklearno oružje, kao i da kredibilno preti tom mogućnošću. Sa druge strane, Iran zna šta je cilj Vašingtona i sa pravom se oseća ugroženo, pa ipak ne traži rešenje u razvijanju nuklearnog oružja. Sporazum mu pomaže da sprovede alternativno rešenje – korišćenje ukidanja sankcija i međunarodne legitimacije miroljubivog nuklearnog programa za jačanje ekonomije zemlje, samim tim i njene konvencionalne odbrambene sposobnosti. Sve ovo znači da nakon pomenutog sporazuma, svet nije ni bliži, ni dalji od opasnosti od izbijanja američko-iranskog rata. Isto važi i za mogući svetski sukob – time što kratkoročno smanjuje tenzije na Bliskom istoku, sporazum omogućava Sjedinjenim Državama da se bolje usredsrede na svoju istočnoevropsku ofanzivu protiv Rusije, što je takođe bio jedan od motiva Vašingtona da ga sklopi. Izgleda da ipak ne treba da žurimo sa ocenom kako ćemo zbog nuklearnog sporazuma sa Iranom 2015. da upamtimo kao dobru godinu za međunarodne odnose.

 

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš