Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

RUSIJA NA ISPITU: POLITIČKE POSLEDICE KOLAPSA RUBLJE

17/12/2014

0 Comments

 
Picture
Šesnaesti decembar 2014. ostaće upamćen kao crni dan za ekonomiju Rusije. Vrtoglavi pad rublje koji se odvijao iz sata u sat podsetio me je na ono što smo preživljavali u Srbiji daleke 1993. godine. Nisam ekonomista, pa ne mogu da pružim detaljnije objašnjenje kako i zašto je postalo moguće da se ovako nešto desi jednoj od do skora najstabilnijih valuta na svetu, niti da prognoziram dalje kretanje. Znam samo da ovakav monetarni haos može da znači samo jedno – da sa ruskom ekonomijom u poslednjih nekoliko meseci nešto ozbiljno nije u redu. A to nas vodi do političkih aspekata problema. Očigledno je vremensko poklapanje između prerastanja ukrajinske krize u građanski rat nakon aneksije Krima, s jedne strane, i početka ekonomskog haosa u Rusiji, sa druge. Rusija se u poslednje vreme suočava sa sve žešćim napadima na svoju ekonomsku moć kao jednu od glavnih osnova statusa velike sile, i to kako spolja – zapadnim ekonomskim sankcijama i podrivanjem cene nafte, tako i iznutra – antidržavnim delovanjem finansijskih moćnika koje predsednik Putin izgleda ne može da kontroliše. Cilj ovih napada je da se, kada je već nemoguće vojnim putem naterati Rusiju da poklekne pred geopolitičkom ekspanzijom SAD, Putin i elita oko njega ekonomskim iscrpljivanjem prinude na popuštanje. Dugoročni cilj je promena samog Putinovog režima, tako što će se izazvati nezadovoljstvo stanovništva padom životnog standarda i na taj način ono podstaći da na vlast dovede američke marionete. Ovaj recept je već mnogo puta uspešno oproban, doduše protiv manjih država, ali se u ovom trenutku nažalost čini da daje izvesne rezultate i protiv Rusije.

Istog dana kada je zabeležen fijaskko ruske nacionalne valute, ministar spoljnih poslova Lavrov dao je intervju francuskim medijima, uz upadljivu promenu retorike povodom ukrajinske krize u odnosu na njen dosadašnji tok. Po prvi put, jedan ruski zvaničnik je rekao da ne samo što Rusija nema nameru da od Ukrajine otcepi Donjeck i Lugansk, već ne predlaže ni federalizaciju zemlje, pa čak ni autonomiju za ove oblasti. „O ovome treba da odluče Ukrajinci“, rekao je Lavrov, odstupivši (makar samo verbalno, za početak) od kamena temeljca dosadašnje ruske strategije u ukrajinskoj krizi, a to je – ne dozvoliti zapadnim Ukrajincima i zvaničnom Kijevu da nametnu svoju spoljnopolitičku orijentaciju čitavoj zemlji. Efektivna decentralizacija Ukrajine je jedini pouzdan način da se spreči da ova zemlja postane član NATO i bastion dalje anti-ruske ofanzive Zapada. A Lavrov kaže da decentralizacija više nije ruski predlog. I to na dan kada rublja kolabira. Slučajnost? U isto vreme, ruski šef diplomatije podseća da je Krim deo Rusije, jer je takva bila volja naroda (i dalje bih ga pitao kakva je volja naroda Donjecka i Luganska, ali nema veze), odakle vidimo da makar sa tim delom teritorije Moskva nema nameru da trguje. Ali, kako sačuvati Krim licem u lice sa zapadnim ekonomskim sankcijama, koje očigledno navode Rusiju na popuštanje kad su Donjeck i Lugansk u pitanju?

Lavrov kaže da je Rusija precenila nezavisnost Evropske unije u spoljnoj politici. Pa, izgleda da je i dalje precenjuje, čim je Putin – takođe istog dana – pozvao lidere baš Francuske i Nemačke telefonom da bi razgovarao o hitnom rešenju ukrajinske krize. Zašto mi se čini da je ruska strategija sledeća: da se žrtvuju Donjeck i Lugansk u zamenu za zaustavljanje daljeg ekonomskog uništavanja Rusije od strane Zapada, ali da se u isto vreme isposluje makar prećutni pristanak Francuza i Nemaca (za koje se smatra da bi, za razliku od Amerikanaca, bili spremni na tako nešto) da Moskva zadrži Krim. Problem je u tome što Francuska i Nemačka jednostavno nisu u toj meri nezavisne od Vašingtona da bi uprkos volji istog pristale na ovakav dil. Amerikanac Keri je jasno poručio – Putin može da skine sankcije sa svoje zemlje u roku od par dana, ako napravi odgovarajući izbor. Odgovarajući izbor svakako ne znači samo puštanje Donjecka i Luganska niz vodu, već i – vraćanje Krima Ukrajini. Putin, Lavrov i ekipa moraju da budu svesni da ekonomski napadi SAD, Nemačke, Francuske i drugih zapadnih zemalja na Rusiju neće prestati dok im ova ne prepusti Ukrajinu u celini, što znači i Krim. A to ih stavlja pred težak izbor.

Jedna mogućnost je da ostanu verni nacionalnom interesu – nastave da se odupiru američkom ekspanzionizmu i traže povoljno rešenje za ukrajinsku krizu, služeći se svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. To znači suočavanje sa daljim ekonomskim napadima i rizik od ozbiljnijeg kolapsa ruske privrede i pomenutog scenarija promene režima. Druga mogućnost je da popuste pod pritiscima i potpuno dignu ruke od Ukrajine i Krima, što bi kratkoročno možda konsolidovalo rusku ekonomiju, ali bi dugoročno Rusija izgubila svoju nezavisnost, status velike sile i mogućnost da samostalno upravlja resursima – ostvarilo bi se sve ono što su ciljevi Vašingtona – a režim koji bi vraćanjem Krima pokazao fundamentalnu slabost svejedno ne bi opstao. Strategija između ove dve opcije – da se proba makar sačuvati Krim i skinuti makar evropske sankcije – jalova je i pre ili kasnije će se morati svesti na neku od pomenutih opcija. Situacija je zaista teška, Rusija jeste u problemu, ali za tako veliku državu izlaz mora da negde postoji.

Lavrov je u intervjuu rekao još jednu stvar – da potpuni ekonomski kolaps ne može da se desi velikoj zemlji kao što je Rusija. Teoretski, to jeste tačno. U praksi, međutim, kolaps je itekako realan ishod, ako Rusija ne promeni neke stvari. Ne bih da se pravim pametan i detaljnije ponavljam stvari o kojima su kompetentniji od mene govorili, a rekao sam već da nisam ni ekonomista. Uglavnom, slažem se sa svima onima koji ovih dana pišu da Putin prvo mora da počisti u sopstvenom dvorištu. Ekonomski napadi spolja sigurno neće prestati, ali hajde makar da se stavi pod kontrolu ono što je iznutra. Da se obuzda antidržavno delovanje finansijskih moćnika koji se nalaze u vrhu režima (ili imaju snažan uticaj na isti), a koje je u velikoj meri doprinelo sadašnjoj finansijskoj krizi. Na primer, isuviše je upadljivo da su sve mere koje je ruska Centralna banka u poslednje vreme donela samo dolile ulje na vatru, a o tome u čijem interesu radi šefica ove institucije već je isuviše pisano. Slažem se i sa tvrdnjama da ruska ekonomija pati zbog toga što se i dalje nekritički drži zapadnih neoliberalnih ekonomskih dogmi i okleva da se upusti u suštinske reforme, te bi na tom planu pod hitno trebalo nešto učiniti. Kao velika sila, Rusija to može, ako se potrudi dok još nije kasno. U protivnom, njeni dani kao velike sile – na radost vašingtonskih imperijalista – su još malo pa odbrojani.

Vladimir Trapara


0 Comments

TUŽNI TOK

4/12/2014

0 Comments

 
Picture
„Dugo ste čekali; počnite“, rekao je predsednik Srbije pre godinu i kusur dana, otvarajući radove na srpskoj deonici gasovoda Južni tok. U svetlu najnovijeg razvoja događaja sa ovim gasovodom, neizvesno je koliko ćemo čekati, i hoćemo li uopšte dočekati, da se radovi nastave. Ali, nije to najtužnije u celoj priči. Južni tok svakako ne bi bio izgrađen još nekoliko godina, tako da ćemo se u narednom periodu gasom snabdevati onako kako bismo se i inače snabdevali do daljnjeg. Najtragičnije je to što se ova priča, koja realno sa Srbijom nema nikakve veze, eksploatiše u političke svrhe tako kao da je Srbija u svemu tome zapravo presudan igrač. Domaći natovci odmah su skočili. Eto, baćuška Putin nam je lupio šamar, Rusi su nas po ko zna koji put u istoriji ponovo izdali, pa sad lepo treba da se okrenemo našim tradicionalnim prijateljima na Zapadu i damo im sve što od nas traže kao cenu za to prijateljstvo. Tako su pričali i kad je Putin pri aneksiji Krima napravio paralelu sa Kosovom – kao, Putin priznao Kosovo, pa hajdemo zato na Zapad, koji ga kao nije priznao i pre toga nam ga silom oteo. Još veća tragedija je to što eksploatacija ovog događaja u političke svrhe nije izostala ni sa druge strane naše scene, od mnogih koji sebe predstavljaju patriotama i rusofilima. Kažu, „izdajnička“ vlast je sve vreme po nalogu sa Zapada radila protiv Južnog toka, pa je Putin rešio da joj, tj. nam zavrne slavinu. Njihov odgovor na opaske da je Putin priznao Kosovo glasio je – Kosovo je zapravo priznala naša vlast, pa što da ga Putin ne prizna. A istina nema veze ni sa jednim, ni sa drugim viđenjem kojima se naivna javnost besomučno bombarduje. Srbija je deveta rupa na svirali kada je Južni tok u pitanju, te ona niti je imala ikakvu ulogu u obustavljanju Južnog toka, niti treba da se oseća kao da je ono specijalno protiv nje upereno. Gasovod je po nalogu SAD sabotirala Bugarska, koja je iz jasnih geografskih razloga daleko važniji igrač u pogledu ovog pitanja, nego Srbija. Ni zapadne zemlje koje bi trebalo da budu krajnji korisnici ruskog gasa nisu se bolje pokazale, a za ljubav je, kao što reče Putin, potrebno dvoje. Kažu, samo smo tražili da se Južni tok uskladi sa standardima EU. Kako da ne. Što to nisu tražili svih ovih godina (između ostalog i kada je Severni tok bio u pitanju), nego su se setili baš sada, nakon što je izbila ukrajinska kriza? Jasno je da iza svega stoje politički motivi, i to one sile čiji su vazali i Bugari, i Nemci, i Italijani (ali ne i Srbija, koliko god nekome to možda paradoksalno zvučalo) – Sjedinjenih Država.

 

Političke motive Vašingtona da sabotira Južni tok nije teško obrazložiti. Ako bismo se zadržali isključivo na ekonomskim, tj. energetskim aspektima gasovoda, ne bismo ih odmah uočili. Postoji jasna obostrana ekonomska/energetska korist Rusije i zemalja EU od ovog projekta. EU bi, sa svoje strane, osigurala stabilno snabdevanje ruskim gasom, bez da zavisi od odnosa Rusije sa tranzitnom Ukrajinom. Rusija bi zaobilaženjem Ukrajine osigurala stabilnu isporuku ka evropskom tržištu. To što bi EU paralelno nastojala da diverzifikuje izvore snabdevanja gasom, kako ne bi zavisila samo od jednog snabdevača, dugoročno bi bio samo plus – iako joj se evropska diverzifikacija u početku možda ne bi dopadala, Rusija bi i sama imala opciju diverzifikacije isporuke, ka azijskim zemljama. No, u političkom smislu, jednoj zemlji ne odgovaraju stabilne energetske veze EU i Rusije, a pogotovo joj ne odgovara zaobilaženje Ukrajine u tim vezama. Sjedinjene Države čvrsto podržavaju EU u nastojanju da diverzifikuje izvore snabdevanja energentima, ali ne zato što im je mnogo stalo da EU ima na šta da se greje, već iz jasnih političkih razloga – treba ukinuti postojeću zavisnost EU od ruskog gasa, kako bi se Rusija onemogućila da ucenjuje EU isporukama i tako ostvaruje politički uticaj nad njom. Sa Ukrajinom, situacija je još ogoljenija, jer Amerikancima tek nije stalo da Ukrajinci imaju na šta da se greju, ili da mogu da ubiraju dobit od tranzita. Da Rusija u isporuci gasa EU ne zaobiđe Ukrajinu, stalo im je isključivo zato da bi njihovi puleni na vlasti u Kijevu mogli za sebe i za Vašington da obezbede povoljno rešenje krize. Dogod glavnina isporuke ruskog gasa Evropi ide kroz Ukrajinu, ona će biti u poziciji da ucenjuje Rusiju više nego što ova može nju. Ukrajinska kriza, dakle, ključni je uzrok propasti projekta Južni tok.

 

Naravno, da bi SAD postigle ciljeve koje imaju u vidu pri sabotaži Južnog toka i definitivno oduzele mogućnost Rusiji da koristi energente u političke svrhe, morale bi da spreče i da Moskva diverzifikuje svoje linije isporuke gasa. To već, sudeći po najnovijim zbivanjima, ide malo teže. Osim što se prema Rusiji otvara veliko kinesko tržište, Vašingtonski imperijalisti moraju da se pomire i s tim što njihov saveznik Erdogan izgleda nema nameru da ih sledi u anti-ruskoj politici. Južni tok za početak biće zamenjen tešnjom energetskom saradnjom Rusije i Turske. Drugi saveznik SAD, mađarski premijer Orban, inače životno zainteresovan za Južni tok, takođe sve glasnije negoduje zbog anti-ruske politike koju EU vodi po nalogu Bele kuće. Zbog toga ga je neumorni Mekejn već krstio neofašističkim diktatorom. Onaj ko podržava prave neofašiste u Ukrajini, samo zato što ovi ratuju protiv Rusa, usuđuje se da nazove neofašistom onoga ko mu nije po volji jer se trudi da vodi nezavisniju politiku u nacionalnom interesu svoje zemlje i shvata da ima korist od saradnje sa Rusijom. Tuga. Dobro je da se u „Novoj Evropi“, koja je do skora slovila za bastion proameričkih i anti-ruskih jastrebova, nešto počelo dešavati. Jedna Mađarska i jedan Orban možda nisu dovoljni, ali više takvih primera širom Istočne Evrope, čije države imaju slično istorijsko iskustvo, moglo bi da pokrene nešto. Nije bez značaja činjenica da Mađari pod prkosnim Orbanom mogu da priušte sebi da protestuju zbog poreza na internet, dok se poslušni Bugari samospaljuju na ulicama jer nemaju šta da jedu. Neko će pre ili kasnije izvući odgovarajući zaključak.

 

Na Srbiju se, međutim, ovo ne odnosi, jer je ona u startu drugačija. Reče pre neki dan na TV jedan analitičar koga znam, kako Srbija mora da uđe u NATO da bi ušla u EU, jer su sve druge bivše istočne zemlje tako uradile. Dragi moj, Srbija nije bivša istočna, već bivša nesvrstana zemlja. Uvek smo bili drugačiji, i dobro je što je tako. Nama ne trebaju Orban i Erdogan, jer smo mnogo pre njih bili gde su oni sada, i ostajemo tu, uprkos svim pritiscima. Bio sam ponosan kada sam video da u Generalnoj skupštini UN Srbija zajedno sa Rusijom glasa za rezoluciju protiv rehabilitacije fašizma, dok sve države EU i kandidati za istu ostaju uzdržane, a SAD, Kanada i Ukrajina glasaju protiv. Koliko god i sam bio kritičan prema nekim potezima koje povlače – tvrdim da trenutni vladaoci Srbije nisu izdajnici, već pragmatičari koji se nekako snalaze u postojećim, tužnim okolnostima za vođenje odgovarajuće spoljne poltiike. Tužno je što se Južni tok neće graditi i što će energetske i ekonomske koristi koje bi od njega došle za nas izostati. Tužno je što smo okruženi državama NATO, pa nam to ne ostavlja dovoljno manevarskog prostora da zaštitimo neke od naših interesa. Tužno je što se dobar deo pristalica Putina u Srbiji zapravo zalaže za politiku suprotnu onoj koju on vodi, pa od toga profitiraju oni koji bi da posvađaju Srbiju sa Rusijom. Tužno je što se Rusija danas skoro sama u Evropi bori protiv fašizma i njegovog povampirenja u vidu američkog prodora na istok. Tužni tok nabrajanja negativnih okolnosti u savremenim međunarodnim odnosima i u pogledu položaja Srbije završiću, ipak, optimističnom ocenom da smo kroz istoriju preživeli i mnogo gore periode, te da ćemo i ovaj preživeti, jer – vratimo se na početak teksta – nismo presudan igrač. Možda jesmo do neke mere kolateralna šteta napuštanja Južnog toka, ali zato možda uspemo da izbegnemo neke gore stvari, kada ove neizbežno budu počele da se kotrljaju.

 

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš