Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

ENERGETSKA DILEMA SRBIJE

30/5/2015

0 Comments

 
Picture
Rusofobi i lažni rusofili u Srbiji po ko zna koji put su se ujedinili. Ovoga puta zajedničkom ocenom da je premijer Vučić skorašnjom najavom mogućnosti da Srbija kao alternativu ruskom gasu u budućnosti iskoristi gas iz Azerbejdžana, pa i samih SAD, napravio definitivan prozapadni zaokret u spoljnoj politici. Razlika između ove dve grupacije je jedino u tome što prvi aplaudiraju Vučićevom potezu, a drugi ga kude. Ali im svejedno ostaje zajedničko što i jedni i drugi polaze od gorepomenutog netačnog tumačenja, a zatim spinuju javno mnjenje kako se radi o neprikosnovenoj istini. A zapravo se kao i obično radi o mešanju baba i žaba.

Kada je reč o energetskom pozicioniranju Srbije, valja strogo razlikovati čisto energetski od političkog aspekta. Oni koji govore da Srbija tražeći alternativu ruskom gasu zapravo čini spoljnopolitički zaokret u korist Zapada, upravo propuštaju to da učine i neopravdano mešaju ova dva aspekta. Tačno je da su ti aspekti danas blisko povezani i isprepleteni, ali u kom stepenu zavisi od subjekta iz čijeg se ugla posmatra. U odnosima Rusije i SAD energija se odavno ne tiče same energije (ako se ikad i ticala), već je pretežno političko pitanje. Rusija je energetski samodovoljna država - s kim god bila u sukobu i kogod da se bilo gde s nekim sukobljava, ona neće ostati bez energije. Istina, Rusija je i veliki izvoznik energije, štaviše nastoji da izveze što više, jer odatle dolazi njen glavni prihod, koji održava i pokreće celu njenu ekonomiju. Njeni glavni kupci trenutno su države Evropske unije, pa je logično da je Rusiji u ekonomskom interesu da ovo veliko tržište zadrži. No, ako ono bude ugroženo, bože moj, rastuća kineska ekonomija vapi za energentima i eto prilike za Rusiju za tamo nadoknadi izgubljenu dobit. Razlog zašto Moskva ipak insistira na evropskom tržištu ne tiče se toliko ekonomske koristi, koliko ruskih političkih ciljeva. Što je Evropa zavisnija od ruskog gasa, Kremlj ima veći spoljnopolitički manevarski prostor prema njoj, u smislu da može da je pritiska i ucenjuje gasom da bi od nje iznudio prihvaljivo političko ponašanje. Zaobići nepouzdanu Ukrajinu (u kojoj su tekućoj ratnoj krizi prethodile i dve velike gasne krize) i neke druge istočnoevropske rusofobične države (poput Poljske) izgradnjom alternativnih gasovoda za Rusiju znači ne samo sačuvati određene ekonomske koristi, već mnogo više politički uticaj. Sa druge strane, Sjedinjene Države kao jedan od glavnih elemenata svoje anti-ruske strategije imaju upravo sprečavanje Moskve da politički utiče na Evropu. Zato Vašington radi dve stvari: podržava energetsku diverzifikaciju kod EU, u smislu njenog snabdevanja energentima ne samo od Rusije, već i drugih snabdevača; izaziva krize i vrši pritisak na Ukrajinu i slabe države Istočne Evrope kako bi blokirao i postojeće i potencijalne nove ruske gasovode. Americi se još i više nego Rusiji može da posmatra energiju kao političko pitanje. SAD su takođe energetski samodovoljna država. To što su u poslednje vreme sve veći izvoznik gasa dođe im samo kao bonus, ali ne i nešto od suštinskog značaja za njihovu ekonomiju, koja je ionako najrazvijenija na svetu.

Evropske države, pak, a Srbija pogotovo, ne mogu sebi da dozvole da energiju pretežno ili isključivo posmatraju kao političko pitanje, jer one nisu energetski samodovoljne. Evropska unija nastoji da diverzifikuje svoje izvore snabdevanja ne zato što poput SAD želi da napakosti Rusiji (mada u EU sigurno ima mnogo onih koji tako razmišljaju), već pre svega zato da bi odbranila svoju energetsku bezbednost u situaciji kada je snabdevanje iz Rusije nesigurno - što zbog Ukrajine, što generalno zbog američkih napora da blokiraju ruski izvoz gasa. Šta onda tek reći za Srbiju, koja je stopostotno zavisna od ruskog gasa, i to onog koji stiže preko teritorije Ukrajine? Tok ovog gasa je i sada nesiguran, a šta će tek biti nakon 2019, kad je nagovešteno da bi on mogao potpuno da prestane da teče? Srbiji treba alternativa, i to najpre ako je moguće u smislu dopremanja ruskog gasa, jer Rusija među svim mogućim snabdevačima jedina ima pouzdane kapacitete za podmirivanje naših potreba. Ta alternativa u početku je bio Južni tok. Sa njegovom izgradnjom se međutim odugovlačilo, a na kraju odustalo. Tada sam napisao tekst o tome kako su dve pomenute grupacije složne u oceni da je Vučićeva vlada učestvovala u miniranju ovog projekta, iako to nema veze sa istinom. Južni tok je minirala Bugarska, verni vazal Vašingtona, tako što je zatražila od Rusije da ispoštuje nekakve standarde EU, a zatim licemerno izjavila kako i dalje želi Južni tok. Na Srbiju nije vršen pritisak da napusti Južni tok, niti je tako nešto uopšte bilo potrebno. Zar je neko očekivao da će SAD tolerisati da njihovi verni vazali Bugari budu neposlušni i grade ruski gasovod, pa se umesto toga usredsrediti na rušenje projekta u Srbiji? Gde je tu logika? Nema je, kao što je ima još manje u oceni pomenutih grupacija da SAD u Srbiji sada ruše Turski tok. Jer, taj novi gasovod bi pre dolaska u Srbiju morao da prođe ne jednog, već tri američka vazala! I šta, SAD će pustiti sve troje da postave cevi, pa ih napokon u Srbiji zaustaviti? Ako Turski tok ne bude realizovan, to će biti jednostavno zato što je on pukao na svojoj najslabijoj karici - u Makedoniji, gde je jedan veći teroristički napad bio dovoljan da destabilizuje političku situaciju i pokoleba premijera Gruevskog u nameri da se makar malo osamostali od Vašingtona.

Dakle, ako je snabdevanje ruskim gasom preko Ukrajine nesigurno, Južni tok obustavljen, a Turski tok očigledno sa vrlo mutnom perspektivom, šta Srbija treba da radi da bi osigurala svoju energetsku bezbednost? Da prima ruski gas preko satelita? Ili da potraži i alternativne izvore, makar oni dolazili i od omraženih SAD? Ti izvori svakako neće zadovoljiti našu potrebu za gasom kao što to može Rusija, ali bolje išta, nego ništa. U međuvremenu naravno da treba raditi na tome i da isporuke iz Rusije budu stabilne i da se taj Turski tok na kraju ipak izgradi. Ali, sila boga ne moli - Balkan je američka sfera uticaja, Srbija je okružena američkim vazalima, te od nje najmanje zavisi hoće li ruskog gasovoda biti, ili neće. Ja bih bio najsrećniji kada bi Srbija bila premrežena i američkim i ruskim i nekim desetim gasovodima. Em bismo bili energetski obezbeđeni, em bismo ubirali velike prihode od tranzita. No, dok se taj san ne ostvari, valja nam se uhvatiti za ono što nam se nudi. I ja u želji Vučića da osigura energetsku bezbednost Srbije ne vidim nikakav spoljnopolitički zaokret, jer takvog zaokreta nema. Bilo bi ga ako bi Srbija u zamenu za alternativne izvore snabdevanja gasom prihvatila vazalni status prema SAD i pristala na dovršenje američkog balkanskog dizajna, ali to se ne dešava, niti će se desiti. Niti Vašington to traži od nas, jer nisu njihovi planeri glupi da očekuju da padnemo na tako jeftinu foru. A za blokiranje političkog uticaja Rusije na Evropu putem gasa Srbija Amerikancima i ne treba, jer ne znam u kom to životu će ih Beograd poslušati pre nego Sofija ili Skoplje. I zato pozivam javno mnjenje u Srbiji da ne brine - opredeljenje za kupovinu američkog gasa ne znači da smo postali njihove sluge, jednako kao što kupovina bureka u albanskoj radnji ne znači da smo priznali Kosovo.

Vladimir Trapara


0 Comments

ZAKOPATI RATNE SEKIRE

16/5/2015

1 Comment

 
Odluka o rehabilitaciji Draže Mihailovića sasvim očekivano je podigla puno prašine i naišla na protivrečna tumačenja. Utisak koji se nameće poslednjih dana je da se Srbija čitavih 70 godina nakon Drugog svetskog rata i dalje deli na četnike i partizane. Kao da je rat juče bio. Poređenja radi, Napoleon Bonaparta je u Francuskoj dugo bio kontroverzna ličnost, ali ne verujem baš da su se Francuzi i 70 godina nakon njegove smrti tako oštro delili na bonapartiste i njihove protivnike. O besmislenosti i štetnosti četničko-partizanske podele u današnjoj Srbiji odmah je progovorio premijer Vučić. Međutim, nije dovoljno samo govoriti i pozivati ljude da se urazume, već treba analizirati uzroke opstajanja i recikliranja ove podele i uraditi nešto povodom tih uzroka. Nije dovoljno reći „ostavimo istoriju istoričarima“, naprotiv – vrlo često upravo istoričari su najgori, najostrašćeniji raspirivači podela. Jer, oni barataju neposrednim izvorima, pa samim tim mogu i da prikažu i protumače te izvore široj javnosti kako im se hoće. Mi obični smrtnici onda možemo samo da nagađamo ko je u pravu i čije su tvrdnje bliže istorijskoj istini. No, rešenje postoji, i ja ga nalazim u svojoj struci – politikologiji. Politikologija operiše isključivo sa najosnovnijim, najmanje spornim istorijskim podacima. Oni istoričaru nisu dovoljni da izvuku zaključke o prošlosti, ali politikologu koji ima dobar teorijski okvir jesu – primerom tog okvira, on na osnovu malog može da zaključi mnogo. I još jedna bitna stvar – politikologu je sadašnjost važnija od prošlosti, a ono što ni istoričari ne mogu da ospore jeste činjenica da su sva protivrečna tumačenja, sva napadna preispitivanja, sve „revizije“ prošlosti – uvek motivisani sadašnjim političkim potrebama. Upravo odatle i ja ću krenuti u analizu suštine današnje četničko-partizanske podele u Srbiji.

Neko je ovih dana rekao, ne znam da li pomenuti Vučić ili neko drugi, kako Srbija treba da se ugleda na Rusiju, koja je odavno prevazišla podelu na crvene i bele. Najpre, to i nije sasvim tačno, ta podela u Rusiji u određenoj meri još uvek postoji, i nije isključeno da se u nekom trenutku i produbi. Kada sam u nekom od prethodnih tekstova govorio o tome da SAD stavljaju naglasak na izazivanje političke destabilizacije iznutra kao glavno sredstvo pokoravanja Rusije, mislio sam između ostalog i na eksploatisanje ove vrste podele. No, činjenica je da se ova podela u Rusiji drži pod kontrolom, kao i da je to ponajviše zasluga predsednika Putina i politike nacionalnog pomirenja koju je on vodio od 2000. na ovamo. Ipak, u Rusiji postoji jedna povoljna istorijska okolnost koja ovo pomirenje čini lakšim u odnosu na Srbiju. Kod njih je ta podela nastala u jednom velikom ratu, i izbacila Rusiju iz njega. U međuvremenu se dogodio i drugi veliki rat, u kome je zemlja na čelu sa novim revolucionarnim režimom ostvarila veliku pobedu. Ako su komunisti nakon Prvog svetskog rata i mogli imati oreol izdajnika koji su revolucijom izbacili Rusiju iz rata u korist njenih neprijatelja, pobedom u Drugom svetskom ratu oni su se rehabilitovali kao patriote. Zato današnjoj Rusiji nije problem da u isto vreme slavi cara Nikolaja i Crvenu Armiju – jer, car je vodio zemlju u jednom, a Crvena Armija se borila u drugom patriotskom ratu, ratu za zajedničku otadžbinu Rusiju. U Srbiji je četničko-partizanska podela stvar samo jednog rata, gde su se ova dva pokreta našla na suprotstavljenim stranama. A kada se to desi, malo je teže postići nacionalni konsenzus o proglašenju obeju strana za patriote i paralelno ih slaviti. Pa ipak, zar ne bi vreme trebalo da učini svoje i umanji ili potpuno eliminiše značaj nekadašnje podele za savremenu politiku? Trebalo bi, ali u Srbiji se to nije desilo, a sada ćemo videti i zašto.

Pre svega, da razjasnim šta je to što smatram nespornim istorijskim činjenicama o četničko-partizanskom sukobu. Činjenica je da je pukovnik Mihailović sa grupom saradnika nakon sloma kraljevske vojske odbio da se preda i rešio da nastavi gerilsku borbu protiv okupatora. U to vreme, partizanski ustanak još nije bio počeo, jer su jugoslovenski komunisti bili verni paktu o nenapadanju Sovjetskog Saveza i Nemačke. Sa čisto patriotskog stanovišta gledano, u smislu iskazane želje da se boriš za oslobođenje svoje zemlje od okupatora, Draža ima vremensku prednost u odnosu na komuniste, koji su počeli da pokazuju patriotizam prema Jugoslaviji tek onda kada je njihova prva otadžbina – Sovjetski Savez – napadnuta. Nakon otpočinjanja partizanskog ustanka, naša dva pokreta otpora neko vreme su sarađivala, ali su ubrzo došle do izražaja razlike u njihovim političkim ciljevima. Na stranu borba protiv okupatora, koja se ne može sporiti ni jednom, ni drugom pokretu, iako se doveka možemo raspravljati ko se borio više – ne treba prećutkivati takođe nespornu, a surovu istinu da su oba pokreta osim oslobodilačkih bili i politički. I jedan i drugi su se borili za jasne političke ciljeve, i ta borba je vrlo često, ponekad i presudno imala prioritet u odnosu na oslobodilačku. Četnički pokret borio se za očuvanje postojećeg kapitalističkog i monarhističkog poretka, dakle za privilegije vladajuće dinastije i klase. Partizanski pokret borio se za revoluciju, za novi socijalistički poredak i diktaturu proletarijata. Kolaboracija četnika sa okupatorima, koje je svakako bilo, i kad su Draža i sam vrh u pitanju, a kamoli mnogi „divlji“ četnici koji su operisali širom zemlje, bila je upravo motivisana željom da se savlada zajednički protivnik – komunisti. Sa druge strane, potrebe socijalističke revolucije često su i partizanima diktirale da su im četnici i drugi branitelji predratnog poretka veći protivnik od okupatora – otuda, između ostalog, i kontroverzni zagrebački sporazum sa ustašama i Nemcima o zajedničkom suprotstavljanju zapadnim saveznicima, ako bi se ovi iskrcali na Jadranu.

Ideološka borba je, dakle, motivisala i četnike i partizane da međusobno ratuju, umesto da sve snage usmere protiv okupatora. U tom međusobnom ratu činjeni su i veliki zločini. Seoske gazde, u želji da se zaštite od revolucije koja je mobilisala siromašnije seljake, saveznike su našli u lumpenproletarijatu, najgorem ološu društva. Najveći koljači, oni zbog kojih će kasnije nastati bulajićevski stereotip o četnicima, dolazili su iz redova tog lumpenproletarijata. No, ni proleteri u redovima partizana često nisu bili nimalo nežniji prema stvarnom ili nabeđenom ideološkom protivniku od lumpenproletera, budući indoktrinirani beskompromisnom komunističkom ideologijom i noseći u sebi dugo sakupljanu gorčinu kao posledicu beskrupulozne kapitalističke eksploatacije u predratnom režimu. NDH i druge teritorije gde su vršeni etničko čišćenje i genocid nad Srbima bile su posebna priča. Ljudi kojima su ustaše pobile cele porodice ratovali su i na strani četnika i na strani partizana. Traume koje su sa sobom nosili učiniće ih naročito krvožednim i osvetoljubivim, što će doći do izražaja u međusobnom sukobu, ali i prema pripadnicima nesrpskih etničkih grupa. Verovatno su četnici, kao „srpskiji“ pokret od partizana, prednjačili u etnički motivisanom nasilju, ali toga nije manjkalo ni kod partizana srpske nacionalnosti. Uglavnom, četničko-partizanski sukob bio je velika tragedija i za srpski narod i za druge narode na ovim prostorima. Ratne sekire bi svakao trebalo što pre zakopati, ali hajde da vidimo zašto se to ne čini.

U rehabilitaciji Draže Mihailovića lično ne vidim spornu odluku, budući da se sud bavio pre svega kršenjem njegovih procesnih prava. Presuda iz 1946. bila je bez ikakve sumnje politički motivisana. A sad, da li je on zaista bio i kriv za ono što mu se pripisuje – za nešto sigurno jeste, za nešto nije, ali to bi se isto moglo utvrditi i za lidere partizanskog pokreta, u skladu sa prethodnim pasusom. Ako uopšte ima potrebe suditi odavno mrtvim ljudima. No, vidim da mnogi imaju tu potrebu. I jasne političke motive koji se iza toga kriju. Da krenemo za početak od partizanskih pristalica. Ironija istorije je da su u Srbiji danas protiv Dražine rehabilitacije, a u prilog partizanskog kao jedinog antifašističkog pokreta, najglasniji oni koji nemaju nikakve veze ni sa ideologijom tog pokreta, niti s njegovom oslobodilačkom borbom. Prevrne mi se stomak kada čujem da ljudi koji podržavaju današnju okupaciju Srbije ističu kako slave partizansku borbu protiv okupatora u Drugom svetskom ratu. Kada oni koji smatraju da je bombardovanje Srbije 1999. bilo dobra stvar i zalažu se za ulazak naše zemlje u NATO, savez osnovan radi borbe protiv komunizma, kažu kako podržavaju komunistički partizanski pokret. Kada fanatični vernici Evropske unije, tvorevine krupnog kapitala nastale radi eksploatacije siromašnih, govore u korist partizana koji su se borili protiv kapitalizma. Kada oni koji misle i govore sve najgore o Rusiji i navijaju da je Amerika pokori, kažu kako su sledbenici partizana, koji su se borili zajedno sa Rusijom. Kada oni koji podržavaju nastojanje SAD da osvoje svet kako je to i Hitler hteo, slave borbu partizana protiv Hitlera. Kada oni koji navijaju za fašiste u Ukrajini daju sebi za pravo da sude ko je u Drugom svetskom ratu bio pravi antifašista.

Mislim da svi znaju o kojoj grupaciji ljudi govorim, ali pravo pitanje jeste – zašto se oni danas tako glasno identifikuju s jednim pokretom s kojim nikakve veze nemaju? Razlog leži, kao što rekoh, u njihovim aktuelnim političkim potrebama. Podržavajući na rečima partizanski, a osporavajući četnički pokret, oni na delu zapravo podržavaju neka politička rešenja iz perioda socijalističke Jugoslavije, a suprotstavljaju se nekim drugim rešenjima iz „četničkog“ perioda devedesetih. Naime, socijalistička Jugoslavija u značajnoj meri je počivala na obuzdavanju Srba kao najbrojnijeg naroda i Srbije kao najveće federalne jedinice. Ustav iz 1974. imao je za cilj da rascepka prostor na kome žive Srbi, ali i samu Srbiju, davanjem većih ovlašćenja pokrajinama. Na paroli o „bratstvu i jedinstvu“ i univerzalnoj anacionalnoj komunističkoj ideologiji insistiralo se asimetrično – više da bi se sputala nacionalna svest Srba, nego nekih drugih naroda. Kada su Srbi odlučili da više ne žele da ih na njihovoj zemlji neko podjarmljuje i progoni, Milošević je inicirao vraćanje pokrajina pod efektivnu vlast Srbije kao prvi korak koji će povratiti i jedinstvo Jugoslavije, koja je tada već uveliko posrtala. Šta je posle bilo, znamo – Miloševićev potez ispostavio se kao kontraproduktivan, razbijene su i Jugoslavija i Srbija, a srpski narod se našao rascepkan i porobljen širom bivše Jugoslavije, uz mnoštvo pobijenih i proteranih. Eksponenti američkog balkanskog dizajna u Srbiji žele da srpski narod i ostane u ovakvom stanju. Zašto njima ne odgovara Dražina rehabilitacija? Zato što ona za njih predstavlja i rehabilitaciju Miloševića i drugih koji su devedesetih predvodili Srbe u ratovima za nacionalnu slobodu i jedinstvo. Zato što rehabilitovati Dražu znači dovesti u pitanje pomenuta politička rešenja iz socijalističke Jugoslavije, koja su išla na štetu Srba. Obnavljanje tih političkih rešenja utire put unitarnoj BiH i nezavisnom Kosovu. Draža ne sme da bude rehabilitovan, jer se time rehabilituju i „četnici“ koji su stvorili R. Srpsku i branili Kosovo. I koji su po zvaničnoj verziji počinili etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim narodima, pa ako Draža nije kriv, dovešće se u pitanje i ta zvanična verzija o njihovoj krivici. Ili barem eksponenti američkog balkanskog dizajna sve to tako vide. Naravno, daleko od toga da među protivnicima Dražine rehabilitacije i pristalicama partizana i komunista nema i patriota, ali su oni manje glasni, jer vide da u interesu jedinstva države i naroda nema smisla praviti frku oko nekih podela koje bi trebalo da budu davno prevaziđene. U prvom planu su eksponenti američkog balkanskog dizajna, u kome nema mesta za jaku Srbiju i slobodan srpski narod.

A sad malo o pristalicama Dražine rehabilitacije i četničkog pokreta, barem o onima koji takođe dižu frku, i za koje je ovaj događaj od životne važnosti. Namerno kažem onima koji dižu frku, jer to ne rade svi – i mislim da su oni koji je ne dižu, kao i kada je o partizanskim pristalicama reč, ujedno i najveće patriote. I tu dolazim do najtežeg dela svoje analize. Za razliku od protivnika Dražine rehabilitacije, gde je jasno da su među najglasnijima oni koji rade protiv Srbije, glasne pristalice rehabilitacije uglavnom se deklarišu kao veliki rusofili i patriote. Ne svi. Recimo, Vuk Drašković, a takvih ima još, deli političke stavove pomenute grupacije eksponenata američkog balkanskog dizajna u Srbiji. Od njih se razlikuje jedino po tome što podržava Dražu i četnike. Ali mi time donekle i pomaže da napravim analizu one većine četničkih pristalica, koja se izdaje za patriote i rusofile. Draškovićevo baštinjenje četništva ima logike isto koliko i protivljenje četništvu od strane drugih eksponenata američkog dizajna, ako ne i više. Njegovi argumenti su krajnje ubedljivi. Za njega je Draža bio pristalica kapitalističkog i demokratskog Zapada, za razliku od partizana koji su vukli na autoritarni i komunistički Istok. Kao što i Drašković danas vuče na Zapad, s tom razlikom što današnja Rusija nije komunistička – mada mnogi Draškovićevi sličnomišljenici (nisam siguran da li i on sam) u Putinu vide „KGB-ovsku komunjaru“. Četnička kolaboracija sa fašističkim okupatorima protiv partizana mogla bi biti preteča Vukove kolaboracije sa Amerikancima protiv patriota. Vuka i Dražu takođe spaja odanost dinastiji Karađorđević – onom istom koja je ugurala Srbe u Jugoslaviju, kao što ih danas razni guraju u potencijalno takođe pogubne regionalne integracije, Evropsku uniju, i sl.

Napokon dolazimo do mesta gde ćemo komparacijom sa Vukovim logičnim argumentima pozivanja na četnike analizirati i pozivanje na iste onih koji tvrde da su patriote i rusofili. Ima nečeg sumnjivog u svemu tome. Najpre je sumnjivo to da su mnogi od njih 1996/7. i 5. oktobra 2000. marširali rame uz rame sa eksponentima američkog balkanskog dizajna da bi srušili Miloševića. Podseća li vas to na nečiju kolaboraciju sa okupatorom da bi se pobedio zajednički politički protivnik i osvojila vlast? Sumnjivo je da o Draži kao velikom antifašisti na sav glas govore oni čije su neke od ideja – poput ekstremnog nacionalizma, verskog fundamentalizma, homofobije – vrlo bliske fašističkim. Sumnjivo je i to da se u Rusiju i Putina kunu oni koji u isto vreme kao najveće umove citiraju ruske nacionaliste koji su zapravo Putinovi protivnici, pa ih ugošćavaju ovde da „lože“ neupućene narodne mase. Ili možda nije, ako se zna da je i dinastija Karađorđević, za koju su se Draža i četnici borili, takođe imala svoje „omiljene“ Ruse, a sa zvaničnom Rusijom diplomatske odnose uspostavila tek pred sam rat? Da li i kod današnjih četničkih sledbenika, kao i kod četnika iz Drugog svetskog rata, želja da se dođe na vlast i ostvare određeni politički ciljevi prednjači u odnosu na izvorni patriotizam i rusofiliju? Da li je njihova rusofilija zapravo isključivo motivisana očekivanjem da im Rusi pomognu u osvajanju vlasti, kad Amerikanci već neće? A šta bi bilo da hoće? Jedan četnički pristalica je tako svojevremeno pozivao „braću Amere“ da se obračunaju sa „iračkom gamadi“, pa je posle postao rusofil kad su ga Amerikanci razočarali time što nisu podržali njegove megalomanske političke ideje. A šta bi bilo da su ih podržali? Da sada Amerikanci podrže stvaranje Velike Srbije, da li bi pristalice Dražine rehabilitacije i dalje bile rusofili? Ubeđen sam da ne bi, ali time bi razotkrili i odsustvo sopstvenog patriotizma. Biti patriota ne znači težiti dolasku na vlast i ostvarivanju megalomanskih ideja po svaku cenu, nego ostvariti za svoju zemlju mesto po njenoj meri u održivom svetskom poretku. Poredak koji pokušavaju da ostvare Amerikanci nije održiv, a Velika Srbija koja bi nastala pod okriljem tog poretka podelila bi istorijsku reputaciju kakvu iz Drugog svetskog rata vuče NDH. 

Bogu hvala pa SAD nisu naklonjene Srbiji, te ova nije u iskušenju da se svrsta na stranu njihovog imperijalizma. Ali malopređašnje protivčinjenično rezonovanje pokazuje da je takvo iskušenje moguće, time što razotkriva stvarne motive onih koji sebe predstavljaju kao patriote da Dražinoj rehabilitaciji pridaju veći značaj od bilo čega na svetu i iskopavaju ratne sekire koje bi trebalo da su davno zakopane. I oni, i eksponenti američkog balkanskog dizajna koji se rehabilitaciji protive, produbljivanjem deplasiranih podela zapravo rade protiv Srbije, a u korist njenih neprijatelja. A sve zarad puste borbe za vlast. Rešenje postoji – da prevlada glas razuma neutralnih u celoj priči, kao i umerenih pristalica četnika i partizana, koji od Dražine rehabilitacije imaju pametnija posla. Po meni je najrazumnije nastupio ministar Nebojša Stefanović, kada je rekao – protivim se rehabilitaciji jer mi se deda borio u partizanima, ali poštujem odluku suda. Evo, i ja ću reći – i moj deda se borio u partizanima, koji su mi idejno bliži, ali nemam ništa protiv Dražine rehabilitacije. I tu ću stati, prepustiti Dražu prošlosti, a sa onima koji su iskrene patriote nastaviti da radim u korist Srbije.

Vladimir Trapara

1 Comment

MAKEDONSKA KRIZA: JOŠ MALO O AMERIČKOM BALKANSKOM DIZAJNU

10/5/2015

0 Comments

 
Picture
Pre nekih par meseci, kada je pokrenuta priča o Turskom toku kao zameni za Južni tok, došao sam na ideju da posvetim jedan tekst toj temi i naglasak stavim na anaizu Makedonije kao najslabije karike u lancu država koji podseća na obrnuto latinično slovo „s“. U pitanju je lanac od Turske, preko Grčke, Makedonije, Srbije, Mađarske, pa do Austrije, kojim bi hipotetički ruski gasovod mogao da prođe. Zajedničko za većinu ovih država jeste da trenutno na čelu imaju harizmatične, poluautoritarne lidere, koji pokazuju tendenciju samostalnog i povremeno prkosnog ponašanja u odnosu na SAD i njihove zapadnoevropske saveznike. Saglasnost ovih država o novom ruskom gasovodu bila bi jedan od primera takvog ponašanja. Vašingtonu ne bi preostalo ništa drugo nego da primeni bugarski model i izvrši pritisak na neku od ovih država da od gasovoda odustane; ako pritisak, pak, ne bi urodio plodom, druga opcija bila bi rušenje neposlušnog/neposlušnih lidera. Pozicija makedonskog premijera Gruevskog se tu sasvim razumljivo javlja najkrhkijom, što zbog jake i dobro organizovane makedonske opozicije, što zbog etničke podele i opšte slabosti makedonske države. Na kraju sam odustao od pisanja teksta, jer sam ocenio da bih njime otkrio „toplu vodu“, tj. ne bih čitaocima saopštio ništa što već ne znaju. Nakon skorašnjih oružanih čarki pripadnika „OVK u Makedoniji“ na severu zemlje, kao i masovnih opozicionih protesta u Skoplju, dogodilo se da Miroslav Lazanski to uradi umesto mene – čak je za Makedoniju upotrebio isti izraz, „najslabija karika“, bez dlake na jeziku ukazavši na to da Amerikanci ne prezaju ni od izazivanja rata u ovoj zemlji, samo da bi onemogućili Turski tok. Događaji u Kumanovu ovih dana, koji podsećaju upravo na rat, motivisali su me da se nadovežem i kažem i ja koju o suštini ovog problema.

Naravno, dok je situacija još sveža i nije se iskristalisalo ko je ko u najnovijoj fazi makedonske drame, nije lako reći nešto pametno, a da to ne bude nešto što je Lazanski već rekao, ili nije poznato svakome ko makar malo pažljivije prati situaciju. Zato ću krenuti od nečega što jeste originalno moja ideja, a ne može se preskočiti pri analizi ovog slučaja – američkog balkanskog dizajna. Ukratko ću ponoviti šta podrazumeva američki balkanski dizajn. Početkom devedesetih godina prošlog veka, SAD su stale na stanovište da nakon raspada Jugoslavije na njenom mestu ne sme da postoji jaka srpska država, jer je tradicionalno nepokorna i nezavisna i nema vajde pokušavati da je učiniš pouzdanim vazalom – sigurnije je da je samo oslabiš, pa da ti posle bude svejedno je li za ili protiv tebe. Zato su instrumentalizacijom svih ratnih protivnika Srba u nastavku decenije, kao i sopstvenim naporima – sankcijama i bombardovanjem – učinili sve da oslabe Srbiju i ceo srpski narod do mere u kojoj oni ne mogu da budu dominantan akter u regionu. Kako su se Srbi pokazali isuviše žilavim protivnikom, Vašington se umesto skupog i rizičnog totalnog ratnog obračuna s njima opredelio za privremene političke kompromise, koje bi kasnije postepeno potkopavao, po modelu „kuvanja žabe“. Dva glavna politička kompromisa o kojima je reč bili su Dejtonski sporazum i Rezolucija 1244, i oba se do danas potkopavaju raznim sredstvima i sa promenljivim uspehom.

E sad, kakve veze s tim ima Makedonija? Ona je takođe bila sastavni deo bivše Jugoslavije, ali se za razliku od ostalih njenih delova nije ni oružano, ni politički sukobila sa Srbijom. Bez obzira na to, njoj je od početka bila namenjena značajna uloga u američkom balkanskom dizajnu, a nije mala stvar ni uticaj koji su sukobi Srba sa ostalim postjugoslovenskim narodima imali na nju. Za američku elitu Makedonija je značajna iz najmanje dva razloga. Prvi je geopolitički. Makedonija zauzima izuzetno važan geografski položaj, jer preko nje idu dva velika evropska koridora – od Srednje Evrope ka Egejskom moru i od Turske ka Jadranu. Vidimo da su ti koridori pogodni i za prolazak energetskih tokova, pa ne treba trošiti reči o tome zašto je za Amerikance bitno da baš taj deo Balkana drže pod strogom kontrolom. Drugi razlog se sastoji u tome što je Makedonija jedan od tri relativno uspešna primera „izgradnje država“ na Balkanu, zapravo najuspešniji među njima. Naime, podrška opstanku slabih, veštačkih i iznutra podeljenih društava u posthladnoratovskom periodu se javlja kao bitan element američke strategije ovladavanja svetom. Takve države je po pravilu najlakše kontrolisati i po potrebi ih instrumentalizovati protiv regionalnih sila koje bi da se osamostale od SAD, ukoliko to već nisu. U tom smislu, Makedonija je krajem devedesetih bila značajno uporište vojne moći SAD protiv Srbije, a nije isključeno da im u nekom trenutku u budućnosti može koristiti i protiv Bugarske i Grčke. Uspešna izgradnja veštačkih država (bilo da one već postoje kao postkolonijalno/postsovjetsko/postjugoslovensko nasleđe, ili se stvaraju kao potpuno nove jedinice) Vašingtonu je bitna i da bi mogao da pokaže svetskoj javnosti kako su tradicionalne nacionalne države, kao i imperije, zastareli modeli organizovanja društava, jer protivnici koje SAD nastoje da pokore – ili obuzdaju – upravo spadaju u te dve grupe. Nažalost po Amerikance, većina njihovih projekata izgradnje država u posthladnoratovskom periodu doživela je neuspeh, a naročito na širem Bliskom istoku, gde je bukvalno svaki pokušaj bio fijasko. Balkan u tom smislu predstavlja izuzetak.

Sva tri američka projekta izgradnje država na postjugoslovenskom prostoru, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Makedonija, danas funkcionišu relativno stabilno u poređenju sa recimo Irakom, Libijom, ili Avganistanom. Makedonija, kao što je već rečeno, predstavlja najuspešniji od ova tri primera, jer jedino u njoj Amerikanci nisu bili prinuđeni da devedesetih prave prinudne kompromise, koje bi sada morali da potkopavaju. Tog uspešnog projekta oni se neće odreći, a ako tome dodamo i pomenuti geopolitički značaj našeg južnog suseda, jasno je zašto SAD neće dozvoliti da se Makedonija politički uruši. Time bih odmah razvejao tumačenja koja ovih dana često vidim na društvenim mrežama, a prema kojima u Makedoniji počinje rat za stvaranje Velike Albanije, pa se pozivaju „pravoslavna braća“ Srbi, Makedonci i Grci da se ujedine protiv zajedničke opasnosti. Nikakve Velike Albanije neće biti, iz prostog razloga što Amerikanci ne žele da je bude. Zašto bi oni zamenjivali Veliku Srbiju Velikom Albanijom, pa da posle imaju problema da je kontrolišu? Njima odgovara politički rascepkan prostor, sa što više malih veštačkih država. Zato su za Vašington nezavisno Kosovo i dvoetnička Makedonija mnogo bolja rešenja od Velike Albanije, i oni će ta rešenja braniti. Ako Amerikanci stoje iza najnovijih etničkih sukoba u Makedoniji – a verovatno stoje, kao i iza opozicionih protesta – onda je to isključivo u cilju destabilizacije aktuelne makedonske vlade koja pokušava da se osamostali, gde se kao glavni povod javlja Turski tok. Čim Gruevski bude srušen, Amerikanci će ponovo stabilizovati Makedoniju. Albanci će biti poslušni prema velikom tati kao što su uvek i bili, još od vremena Osmanlija. Ako je u Srbiji važilo „Ne napadaju Srbiju zbog Miloševića, nego Miloševića zbog Srbije“, u Makedoniji je suprotno. Makedoniju napadaju isključivo zbog Gruevskog.

Upravo ovo poređenje Srbije i Makedonije jeste moj argument zašto ne očekujem da se etnički sukobi u nama susednoj zemlji prenesu kod nas. U Makedoniji se Albanci bune, jer su ih Amerikanci podstakli da bi mogli da sruše Gruevskog. U Srbiji Amerikanci trenutno nemaju razloga da ruše Vučića, pa nema logike ni da podbunjuju Albance u Preševu i Bujanovcu. Ako jednog dana i budu hteli da ga ruše, teško da će se odlučiti da to pokušaju preko dve male opštine na jugu Srbije. Trebaće im jači saveznici. No, na stranu sada ko će koga, kad i zašto da ruši; ključno pitanje je šta Vučić i Srbija mogu i treba da urade sada povodom makedonske krize. Za razliku od Makedonije i drugih američkih satelita, Srbija ima veći manevarski prostor, iako skromne sposobnosti. Kod njih se svaki pokušaj osamostaljivanja kažnjava; mi nema šta da se osamostaljujemo, jer smo već samostalni, samo je pitanje koliko toga možemo da uradimo ovako oslabljeni. Kada je reč o simboličnim potezima, pokazalo se da možemo da pošaljemo predsednika države i vojnu jedinicu na paradu u Moskvi, a da za to ne snosimo teže posledice od verbalnih negodovanja. Američki sateliti bi ih sigurno snosili, što slučaj Makedonije i pokazuje. U Makedoniji Srbija može da uradi i više od simboličnog, i da obaveštajnom i drugim vrstama podrške pomogne Gruevskom da povrati političku stabilnost u zemlji i održi se na vlasti. Podvlačim – Gruevskom, a ne Makedoniji, jer Makedoniju kao državu već ima ko da brani. Srbija treba to da učini jer joj odgovara razvoj situacije po kome u ovom delu Evrope ima sve više političkih lidera koji nastoje da se osamostale od SAD. Srbija to treba da učini pogotovo radi Turskog toka, koji je i u njenom interesu, čak i više nego što je to bio Južni tok. Amerikanci neće smeti da nam zamere što pomažemo jednoj susednoj zemlji da se politički stabilizuje, iako su neformalni razlozi našeg delovanja suprotstavljeni njihovim interesima. Srbija u ima priliku da, za razliku od  BiH i Kosova gde se suprotstavlja američkom balkanskom dizajnu, u Makedoniji naizgled paradoksalno izvuče korist za sebe formalno delujući u okvirima tog dizajna.

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš