Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

TRI RAZLOGA ZAŠTO SU RUSKO-AMERIČKI ODNOSI I DALJE GLAVNA OSA SVETSKE POLITIKE

19/1/2015

0 Comments

 
Do pre četvrt veka, dok su trajali bipolarni sistem i Hladni rat, odnosi Rusije (Sovjetskog Saveza) i Sjedinjenih Država bili su u centru pažnje proučavalaca međunarodnih odnosa. Gotovo nijedan međunarodni fenomen se nije mogao objasniti bez uzimanja u obzir uticaja koji globalni odnos dveju supersila ima na njega. Nakon završetka pomenute epohe, rusko-američki odnosi kao polje proučavanja drastično padaju na lestvici interesovanja naučnika i drugih analitičara svetske politike. Pošlo se od toga da je posthladnoratovska Rusija znatno slabija od nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, usled čega njeni odnosi sa jedinom preostalom supersilom ne zaslužuju toliku pažnju kao nekada. Kada je o bilateralnim odnosima svetskih država reč, u žižu interesovanja dolaze američko-kineski odnosi, jer je posthladnoratovska Kina od većine analitičara opažena kao druga svetska sila, koja zahvaljujući visokim stopama ekonomskog rasta u perspektivi može da pretekne SAD na poziciji broj jedan. Ipak, sa zaoštravanjem rusko-američkih odnosa počev od Putinovog minhenskog govora 2007. i Rusko-gruzijskog rata 2008, preko privremenog zatišja u toku perioda „resetovanja“ koji je usledio, pa sve do nove konfrontacije koja kulminira u ukrajinskoj krizi, ovi odnosi polako ponovo preuzimaju vodeće mesto na listi međunarodnih tema. Činjenica da je kriza rusko-američkih odnosa u prošloj godini ozbiljno zapretila da ugrozi svetski mir, navela je mnoge da preispitaju stav o tome šta je danas glavna osa svetske politike. Moje mišljenje je da su odnosi Rusije i Sjedinjenih Država sve vreme bili ta osa, te da ih analitičari nikada nisu smeli skrajnuti u korist američko-kineskih odnosa i tako dozvoliti da ih najnoviji događaji zateknu nespremne. Navodim tri glavna argumenta u prilog ovakve teze.

Hladni rat se vodio između Rusije i Sjedinjenih Država

Ako pođemo od pouke koju nam istorija pruža – da, ukoliko se jedan veliki rat ne završi sveobuhvatnim političkim rešenjem koje bi prihvatili svi relevantni akteri, nema stabilnog međunarodnog poretka i svetskog mira – onda izostanak takvog rešenja na kraju Hladnog rata (bez obzira što se nije radilo o ratu u pravom smislu te reči) predstavlja najozbiljniju pretnju savremenom međunarodnom poretku i svetskom miru. Činjenica da se glavni akteri Hladnog rata još uvek nisu sporazumeli o ključnim problemima nasleđenim iz Hladnog rata (ali i nekih ranijih ratova), koji opterećuju današnje međunarodne odnose, jeste osnovno pitanje čijim uzrocima treba da se pozabave nauka i analitika, ukoliko žele da daju praktičan doprinos uspostavljanju stabilnijeg i miroljubivijeg sveta. Kako su glavni akteri u pitanju upravo Rusija i SAD, jasno je zašto njihovi odnosi nikada nisu smeli da budu zanemareni. Tačno je da Kina u posthladnoratovskom periodu dobija na značaju, ali u okvirima koji su još uvek određeni nedovršenim Hladnim ratom, koji se vodio između Rusije i SAD, a u kome je Kina ipak bila sporedni akter – u početku kao „mlađi partner“ Sovjetskog Saveza, a zatim kao njegov slabiji rival za prevlast u socijalističkom svetu, što je omogućilo Vašingtonu da sedamdesetih godina prošlog veka s njom sklope dil radi uravnoteživanja Moskve. Najnovije zaoštravanje rusko-američkih odnosa izbacuje u prvi plan sva pomenuta od ranije nasleđena, a nerešena pitanja, te navodi mnoge da se zapitaju da li to počinje novi hladni rat – čime samo priznaju da su u periodu dok su zanemarivali odnose Moskve i Vašingtona propustili da primete da hladni rat zapravo nikada nije bio završen, da je sve vreme u toku, jer izostaje saglasnost njegovih glavnih aktera o temeljima novog međunarodnog poretka. Došlo je vreme da se greška ispravi.

Sjedinjene Države i Rusija su dve najveće vojne sile sveta

Nema boljeg argumenta u prilog tvrdnje da su odnosi dveju država glavna osa svetske politike, od onog da se radi o najmoćnijim državama sveta. Činjenica je da je, ako gledamo ukupnost parametara moći, a naročito ako stavimo naglasak na ekonomsku moć, Kina ta koja zauzima drugo mesto. Međutim, ako se usredsredimo na vojnu moć, koja prema najznačajnijim teoretičarima međunarodnih odnosa i jeste jedina efektivna moć (ekonomska je samo latentna), onda to mesto pripada Rusiji. Istina, Kina ima gotovo dvostruko veći vojni budžet od Rusije, ali ako pogledamo kvalitativni momenat – sofisticiranost naoružanja i vojne opreme, a pre svega stepen razvijenosti domaće vojne tehnologije – Kina značajno zaostaje za Rusijom, pri čemu nije zgoreg pomenuti visok stepen njene zavisnosti upravo od ruske vojne tehnologije. Dogod se Kina u dovoljnoj meri tehnološki ne osamostali i ne uspe da u kvalitativnom smislu parira Rusiji, ostaće vojna sila broj tri. Ovu činjenicu priznaje i sajt Global Firepower, koji kombinovanjem kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja rangira države sveta prema vojnoj moći – na ovom sajtu SAD i Rusija ubedljivo drže prva dva mesta. Istu činjenicu trebalo bi da imaju u vidu i proučavaoci međunarodnih odnosa.

Među savremenim velikim silama, najrivalskije odnose imaju Rusija i Sjedinjene Države

Ne samo što Rusija i SAD nisu dovršile Hladni rat, već je njihovo produženo rivalstvo do danas ostalo nenadmašeno nekim drugim rivalstvom. Između Kine i SAD takvog rivalstva nema, i dogod je to tako, kinesko-američki odnosi ostaće u senci rusko-američkih kao osa svetske politike. Za činjenicu da između Kine i SAD već četvrt veka – uprkos mnogim predviđanjima – izostaje konfrontacija koja bi nadmašila rusko-američku, imam dva objašnjenja. Prvo, Kina vodi daleko pasivniju spoljnu politiku od Rusije – u prvi plan stavlja ekonomski razvoj i prodiranje te vrste u udaljena područja sveta, dok je povodom spornih političkih pitanja, čak i onih najkrupnijih, sklona „zabijanju glave u pesak“. Tome u prilog govori i statistika glasanja u Savetu bezbednosti UN, gde je Kina samo dvaput uložila veto na svoju inicijativu (i to kad je postojala veza sa Tajvanom), dok bi u svim ostalim slučajevima to činila tek kad bi se Rusija prva opredelila na takav način. Identitet Kine kao strpljive države okrenute sebi po meni je presudan činilac njene pasivnosti. Na drugoj strani nalazi se, takođe identitetski uslovljen, izrazito aktivni stav Rusije u odnosu na ključna pitanja svetske politike, koji je logično dovodi u sukob sa SAD, onda kada ove imaju suprotan stav. Drugi razlog zašto između Kine i SAD nema rivalstva kao između SAD i Rusije leži u politici Vašingtona. Dok je ovaj usled nepovoljnog geopolitičkog miljea u Istočnoj Aziji prinuđen da prema Pekingu zauzme defanzivni stav, taj milje u Istočnoj Evropi je dušu dao za geopolitičku ofanzivu – koju SAD sve vreme sprovode protiv Rusije. Razume se da je Rusija, suočena sa ofanzivom protiv sebe, prinuđena da odgovori, što sukob Moskve i Vašingtona čini neizbežnim – ukrajinska kriza je samo najnovija i najoštrija etapa ovog sukoba. Kad se Kina i SAD budu našle u takvom sukobu – bilo usled aktivnije spoljne politike Pekinga ili anti-kineske geopolitičke ofanzive Vašingtona – tek onda će se o kinesko-američkim odnosima moći govoriti kao o najvažnijoj osi svetske politike.

***

Na kraju, podvukao bih da rusko-američki odnosi, sada kada su opet zasluženo u centru pažnje, ne bi smeli ponovo da budu skrajnuti kao polje proučavanja nauke o međunarodnim odnosima – barem dok se situacija u pogledu pomenuta tri argumenta ne promeni. Ovo vredi i za naučne i visokoškolske obrazovne ustanove u Srbiji, koje bi – kako zarad same nauke, tako i zarad doprinosa spoljnoj politici zemlje – morale da idu u korak sa svetskim tokovima i istaknu primarni značaj ove tematike u svojim naučnim projektima i nastavnim programima. Usudio bih se da predložim da bi odnosi Rusije i Sjedinjenih Država trebalo da dobiju status posebnog predmeta u okviru master i doktorskih studija na fakultetima koji se bave međunarodnim odnosima, a da bi doprinos istraživača koji se u okviru naučnih projekata bave ovom tematikom trebalo posebno vrednovati.

Vladimir Trapara

0 Comments

NEKOLIKO NAPOMENA O NOVOJ VOJNOJ DOKTRINI RUSIJE

14/1/2015

0 Comments

 
Picture
Krajem decembra stupila je na snagu mesecima unazad najavljivana vojna doktrina Ruske Federacije, od koje se pod uticajem ukrajinske krize i u uslovima opšteg pogoršanja odnosa Rusije sa zapadnim državama očekivalo da sadrži značajne modifikacije u odnosu na svoju prethodnicu iz 2010. Kad je dokument ugledao svetlost dana, ispostavilo se da te modifikacije i nisu tako velike, što nije sprečilo niz autora koji su ovu vojnu doktrinu analizirali u poslednjih par nedelja da ih preuveličaju. Kao neko ko je proučio i prethodnu i novu vojnu doktrinu neposredno posle stupanja na snagu svake od njih, osećam se obaveznim da pružim par pojašnjenja.

Najkrupnija greška koju su autori pravili analizirajući prethodnu vojnu doktrinu, a ponavljaju je i danas, sastoji se u brkanju pojmova „vojna pretnja“ i „vojna opasnost“. Internet portali i stranice svetskih medija poslednjih nedelja su krcati ocenama kako je Rusija u doktrini označila širenje NATO i njegovih kapaciteta kao glavnu pretnju, te kako je to nešto novo u odnosu na prethodni dokument. Neki autori idu čak dotle da ocene kako je Rusija označila NATO kao glavnog neprijatelja. Tako nešto u doktrini ne piše – niti je NATO nazvan neprijateljem, niti se pominje među vojnim pretnjama. U uvodnom delu nove doktrine, kao i one iz 2010, stoje precizne definicije „vojne opasnosti“ i „vojne pretnje“. Dok se pod vojnom opasnošću podrazumevaju oni elementi međunarodne situacije koji mogu da prouzrokuju vojnu pretnju, u vojnu pretnju spadaju oni činioci pod kojima postoji realna mogućnost izbijanja vojnog sukoba. Vojna pretnja je, dakle, viši nivo od vojne opasnosti. U nabrajanju vojnih pretnji nova doktrina se nimalo ne razlikuje od prethodne – u tom odeljku se NATO kao što rekoh ne pominje. Pominje se u odeljku gde se nabrajaju vojne opasnosti. Širenje vojnih kapaciteta NATO ka granicama Rusije i preuzimanje globalnih uloga protivnih međunarodnom pravu od strane ovog saveza navedeni su kao vojna opasnost broj jedan – što je bio slučaj i u staroj doktrini, tako da to nije ništa novo. Novo je jedino što je u ovu odredbu pored širenja pridodato i jačanje kapaciteta NATO. Ovo je razlika u nijansi, razumljiva s obzirom na aktuelne okolnosti odnosa Rusije i zapadnih zemalja, te više puta izraženu nameru zapadne alijanse da unapredi vojne kapacitete kako bi efikasnije „štitila“ svoje (istočne) članice od „povampirenja ruskog imperijalizma“.

Aktuelne okolnosti, pre svega u vezi sa ukrajinskom krizom, takođe su primorale sastavljača doktrine da u nju kao vojnu opasnost po prvi put unese uspostavljanje u susednim državama (svrgavanjem legitimnih organa vlasti) režima čija politika ugrožava interese Rusije. Ovo je verovatno i ključna novina koju doktrina donosi – Moskva stavlja do znanja da će eventualne „obojene“ revolucije na postovjetskom prostoru u budućnosti tretirati kao opasnost vojne prirode, a ujedno i retroaktivno legitimiše jedno vreme važeće ovlašćenje za upotrebu oružanih snaga na teritoriji Ukrajine (nakon što je u njoj došlo do ovakve vrste prevrata). Izdvojio bih još jednu novinu – ubrajanje u unutrašnje vojne opasnosti informativnu delatnost usmerenu na stanovništvo, pre svega na omladinu, koja ima za cilj „podrivanje istorijskih, duhovnih i patriotskih tradicija u oblasti zaštite otadžbine“. Očigledno je da je neophodnost unošenja ovakve odredbe uslovljena pojačanim naporima SAD i drugih zapadnih država da podrškom prozapadnoj „petoj koloni“, između ostalog i propagandnim sredstvima, destabilizuju Rusiju iznutra.

Dakle, razlike između nove i stare vojne doktrine postoje, uslovljene su aktuelnom međunarodnom situacijom, ali su više u nijansama nego što se radi o nekim revolucionarnim modifikacijama. Opšti utisak koji sam stekao nakon čitanja dokumenta jeste da Rusija ostaje privržena status quo spoljnopolitičkoj orijentaciji i defanzivnom vojnom delovanju. Ona za razliku od nekih ne planira vojne intervencije daleko od svoje teritorije, niti bilo koga drži za neprijatelja. No, svoju nacionalnu bezbednost planira asertivno da brani od ovog nešto proširenog spiska vojnih opasnosti. U tom cilju i nuklearna doktrina ostaje ista (iako sam video da neki i to ističu kao nešto novo) – predviđa se prva upotreba nuklearnog oružja u slučaju da konvencionalna agresija na Rusiju zapreti samom opstanku države. Ako je ključno pitanje u pogledu ove vojne doktrine bilo hoće li biti novog svetskog rata – odgovor je ne, barem što se Rusije tiče. Ukoliko SAD i njihovi evropski sateliti, pak, nastave sa agresivnim potezima usmerenim na destabilizaciju situacije u neposrednom ruskom susedstvu i samoj Rusiji, ova doktrina predviđa da će se suočiti sa adekvatnim i vrlo precizno i transparentno definisanim odgovorom, a onda će i odgovornost ukoliko bi došlo do eskalacije u nešto više od lokalnog sukoba biti isključivo njihova.

Vladimir Trapara


0 Comments

ŠTA MOŽE SRBIJA NA ČELU OEBS?

8/1/2015

0 Comments

 
Picture
U Politici od 6. januara ove godine naišao sam na zanimljiv detalj. U pitanju je rubrika „Listajući Politiku“, gde se svakodnevno objavljuju odlomci iz brojeva časopisa izašlih istog datuma, ali pre 100, 75 i 50 godina. Pažnju mi je privukao odlomak od 6. januara 1940, te ću ga ovde navesti u celini:

Jugoslavija radi na svome i opštem miru: današnji ratni sukob zatekao je Jugoslaviju sa sređenim odnosima prema svim susednim državama. Nemajući nikakvih pretenzija prema inostranstvu i nikakvih životnih interesa u pitanjima koja su povod današnjem teškom sukobu među velikim silama, Jugoslavija ne može imati druge želje nego da ostane neutralna u ovom ratu. Jugoslavija gaji otvorene i lojalne namere prema svim susedima i radi iskreno i sve što može u korist međunarodnog smirenja. U ovom smislu jednim čitavim nizom posredničkih inicijativa, naša zemlja razmatra, sugeriše i podstiče akcije u cilju popuštanja zategnutih odnosa, otklanjajući sve uzroke sukoba među narodima Podunavlja i na Balkanu.

Ako bismo „Jugoslavija“ zamenili sa „Srbija“ i izbegli preciziranje pojedinih geografskih odrednica, dobili bismo tekst koji bi se bez problema mogao ubaciti u dnevnu štampu na početku 2015. I zaista, izjave koje naši političari u poslednje vreme daju o ukrajinskoj krizi i opštem stanju međunarodnih odnosa gotovo da su identične sadržini citiranog pasusa. Predsednik Nikolić u svojim TV nastupima redovno ističe kako je Srbija posvećena miru u svetu, te kako je neutralna prema svim današnjim sukobima (uključujući i ukrajinski), pri čemu ne propušta da naglasi da je ponosan zbog činjenice da je naša zemlja u prijateljskim odnosima sa svim državama koje su međusobno neprijatelji. Ministar spoljnih poslova Dačić, na početku godine u kojoj Srbija predsedava OEBS, najavljuje da Beograd sa te pozicije može da uradi dosta na smirivanju ukrajinske krize, te da je spreman na posredničku ulogu u tom smislu. Sudbina koja je zadesila Jugoslaviju tek nešto više od godinu dana nakon što je izrazila citiranu neutralnost u tada tekućem ratu i naglasila napore koje je kao posrednik preduzimala na planu uspostavljanja mira, dobro nam je poznata. To nas obavezuje da i danas trezveno razmotrimo položaj i stav Srbije prema trenutnom sukobu Rusije i Zapada oko Ukrajine, sa naglaskom na pitanje: šta Srbija kao predsedavajući OEBS zaista može da uradi na planu smirivanja krize? Odgovor koji nudim u ovom članku glasi: kako stvari stoje u ovom trenutku, ne može ništa; pod određenim uslovima, o kojima ću govoriti u nastavku, možda bi i mogla nešto.

Ono što Srbija može na čelu OEBS uslovljeno je objektivnim i subjektivnim činiocima. Objektivni su oni na koje Srbija ne može da utiče, a tiču se ukupnog stanja međunarodnih odnosa i položaja i uloge OEBS u njima. Trenutna situacija u tom pogledu nimalo ne govori u prilog mogućnosti da predsedavajući OEBS u 2015. godini značajnije doprinese razrešenju najoštrijeg sukoba na tlu Evrope. Uloga OEBS kao organizacije, usled teškog pogoršanja odnosa dveju njenih najznačajnijih članica – Rusije i SAD – u poslednjih nekoliko godina, gotovo je u potpunosti marginalizovana. Naime, iako je ova organizacija u početku (kada je pre 20 godina prerasla iz međunarodne konferencije u kontinuitetu u stalnu organizaciju) bila veoma ambiciozno zamišljena – kao krovna institucija evropske bezbednosti – ona to u praksi nikada nije postala, upravo zbog neslaganja Rusije i SAD o načinu na koji to treba ostvariti. Rusija je sa svoje strane sve vreme insistirala na tome da OEBS postane tipična međunarodna organizacija tako što će biti postavljena na pravnu osnovu – usvajanjem njenog osnivačkog pravnog akta, nakon čega bi i odluke koje donosi ova organizacija postale pravno obavezujuće (za sada imaju samo političku snagu). OEBS bi time stekla prvenstvo nad partikularnim vojno-političkim organizacijama kao što je NATO, a to bi Rusiji garantovalo ravnopravno učešće u odlučivanju o evropskoj bezbednosti, putem konsenzusa. Sa druge strane, SAD nisu želele da se odreknu prevenstva NATO u evropskoj bezbednosti, niti da prihvate da Rusija s njima može ravnopravno da odlučuje o njoj, usled čega se do danas opiru postavljanju OEBS na pravnu osnovu. Za njih bi uloga OEBS kao krovne organizacije evropske bezbednosti bila moguća tek onda kada bi se Rusija podredila bezbednosnoj viziji Vašingtona.

U međuvremenu, SAD su videle OEBS kao koristan instrument za upravljanje krizama na područjima izvan teritorije NATO članica, naravno prema američkoj zamisli. Ovako nešto i jeste bilo moguće u praksi, upravo zahvaljujući neformalnom momentu u delovanju OEBS. Naime, na nivou stalnih organa konsenzusom bi bile usvojene opšte političke smernice, ali bi onda delovanje OEBS na terenu bilo vrlo fleksibilno i često radikalno odstupalo od tih smernica – između ostalog i kroz inicijative država koje bi predsedavale organizacijom. Rusija je vremenom shvatila da je ovakvo delovanje OEBS na terenu najčešće u suprotnosti s njenim interesima, a u interesu SAD i njihovih evropskih saveznika, te je negde od sredine prošle decenije rešila da ga saseče u korenu. Najbolji primeri za to su obustavljanje misija OEBS u Čečeniji (2004) i Gruziji (2009) zahvaljujući otkazivanju ruske podrške njihovom obnavljanju. Kako se s jedne strane SAD opiru postavljanju OEBS na pravnu osnovu i njenom prerastanju u stvarnu krovnu instituciju evropske bezbednosti, dok sa druge strane Rusija čini sve što može da spreči po nju štetno fleksibilno delovanje organizacije na terenu, uloga OEBS je do daljnjeg skrajnuta.

U tom smislu je nejasno kako bi OEBS iole mogla da doprinese razrešenju ukrajinske krize, ako se njeni glavni protagonisti, ujedno i najvažnije članice OEBS – Rusija i SAD – u osnovi ne slažu o njenom rešavanju, što onemogućava dolaženje do konsenzusa na nivou stalnih organa. Mogućnost da se kriza reši na osnovu inicijative koju bi država predsedavajući OEBS pokrenula mimo odluka stalnih organa takođe ne postoji, ako se zna da su u prošlosti takve inicijative uspevale jedino kada bi bile u američkom interesu, a protivljenje Rusije izostalo – što po pitanju Ukrajine teško da može da se desi. U ovim okvirima treba razmotriti i položaj Srbije kao predsedavajućeg OEBS. Ukoliko bi ona sa te pozicije pokrenula inicijativu za razrešenje krize, ne bi mogla da računa na konsenzus SAD i Rusije u stalnim organima o njoj – da one mogu da postignu takav konsenzus, Srbija im ne bi bila potrebna. Inicijativa koja bi, pak, usledila mimo odluke stalnih organa imala bi smisla jedino ako bi bila u interesu SAD, čiju volju sledi ogromna većina organizacije. No, u tom slučaju bi Rusija našla načina da takvu inicijativu blokira, budući da je unapred spremna na pokušaj da Vašington u ukrajinskoj krizi zloupotrebi OEBS za svoje interese.

Ipak, daleko od toga da položaj predsedavajućeg za Srbiju ne znači ništa – on omogućava da se njen glas čuje u širim međunarodnim odnosima, što joj daje priliku da i van okvira OEBS – gde bi je blokiralo neslaganje Rusije i SAD – ponudi svoje viđenje ukrajinske krize i njenog razrešenja. Ovim bi se, ako ništa drugo, potvrdila kao aktivni subjekt međunarodnih odnosa koji ukazuje svetskom javnom mnjenju na mogućnost postizanja kompromisnog rešenja u krizi. Međutim – i to je taj subjektivni činilac o kome govorim – stvari trenutno stoje tako da i u ovom pogledu Srbija nimalo ne može da doprinese razrešenju krize. Ovo iz prostog razloga što ja do danas od naših političara nisam čuo nijedan konkretan predlog rešenja, a neko ko bi hteo da igra ulogu posrednika morao bi da ga ponudi. Umesto toga, čuo sam samo neodređene floskule o privrženosti miru i prijateljstvu sa svima, slične onima u navedenom pasusu iz Politike. Štaviše, čuo sam i ponešto što ne samo da ne doprinosi, već i direktno odmaže rešenju krize. Na primer, više puta ponovljeni stav pojedinih naših zvaničnika da priznaju Krim kao deo Ukrajine u startu onemogućava našu posredničku ulogu, jer implicira da rešenje koje nudimo podrazumeva da Rusija vrati Krim Ukrajini, što nema teorije da će ova učiniti. Ako želimo da u godini kada predsedavamo OEBS zaista damo nekakav doprinos uspostavljanju mira, moramo nešto da promenimo u pogledu subjektivnih činilaca koji utiču na naše mogućnosti. To znači da najpre moramo da zauzmemo istinski neutralan stav prema ukrajinskom sukobu, a zatim ponudimo i konkretno rešenje istog, koje bi pre svega uvažilo realnost na terenu. U tom smislu imamo šta da naučimo od države koja je do sada kao posrednik dala najveći doprinos rešavanju ukrajinske krize – Belorusije.

Čim sam otkrio ime dotične države, možemo da primetimo da odmah pada u vodu sve naše busanje u grudi prijateljstvom sa svim državama koje su međusobno sukobljene. Septembarsko primirje između zvaničnog Kijeva i istočnoukrajinskih pobunjenika nije potpisano u Beogradu, prestonici zemlje koja je sa svima u ljubavi, već u Minsku, glavnom gradu države koja je pod sankcijama većine zapadnih zemalja (a zanimljivo i Srbije). To što je Lukašenko u Evropskoj uniji omražen kao „poslednji evropski diktator“ nije sprečilo predstavnicu Unije da dođe u Minsk na pregovore i zajedno sa predstavnicima sukobljenih strana u Ukrajini, kao i Rusije i još nekih zemalja, stane iza postignutog primirja. Čime je Belorusija zaslužila da dobije ovako značajnu, a ispostavilo se i delotvornu ulogu? Najpre time što je zauzela istinski neutralan stav u odnosu na krizu. Lukašenko nije eksplicitno priznao da je Krim deo Rusije, ali je rekao i da je to realnost, a u UN je predstavnik Belorusije glasao protiv rezolucije kojom se ruska aneksija Krima proglašava protivpravnom. Sa druge strane, beloruski predsednik je više puta naglasio da je neprihvatljivo dalje cepanje Ukrajine, ne libeći se da, iako saveznik Rusije, povremeno žestoko kritikuje njene poteze. U isto vreme, Belorusija je kontaktima sa obe sukobljene strane u Ukrajini sve vreme predlagala opcije za razrešavanje protivrečnosti i obnavljanje jedinstva zemlje na osnovu kompromisa. Stoga nije ni čudo što i Zapad (barem onaj njegov deo koji je spreman da prihvati kakav-takav kompromis) i Rusija prihvataju Belorusiju za posrednika.

Ukoliko zvaničnici Srbije misle da je ona bolje pozicionirana od Belorusije za posredničku ulogu, budući da se njen režim ni od koga ne dovodi u pitanje, treba to u praksi i da dokažu. Uslov za to je da Srbija promeni neke stvari u pristupu ukrajinskoj krizi. Najpre – treba da zauzme istinski neutralan stav prema sukobu, počev od ocene njegovih uzroka, a onda u skladu s tim ponudi i rešenje. Srbija bi trebalo zvanično da iznese stav o uzrocima sukoba, a to su unutrašnja identitetska podela u Ukrajini i politika širenja NATO na istok. Čuo sam predsednika Nikolića da o tome govori, ali to nije dovoljno – o tome bi trebalo da govore svi, te da takav stav pretoče u zvaničnu platformu sa kojom bi naša zemlja nastupala kao eventualni posrednik. U skladu sa pomenutom ocenom uzroka sukoba trebalo bi ponuditi i njegovo rešenje, koje bi bilo zasnovano na dve tačke: uspostavljanje takvog unutrašnjeg uređenja Ukrajine koje bi minimalno zadovoljilo obe strane u identitetskoj podeli, u smislu da više ne bi postojala mogućnost da jedna preglasava drugu i nameće joj svoju volju; neprihvatljivost članstva Ukrajine u NATO, jer je najmanje polovina njenog stanovništva protiv njega, a i škodilo bi evropskoj bezbednosti jer se Rusija oseća ugroženo usled daljeg proširenja NATO na istok. Konačan status Krima ne bismo smeli da prejudiciramo – ni kao deo Ukrajine, ni kao deo Rusije; to pitanje trebalo bi da radzvojimo od rešavanja teritorijalnih i drugih problema oko kojih se trenutno vodi ukrajinski sukob.

Ponoviću još jednom, za svaki slučaj – inicijativu koja bi sadržala pomenuto rešenje, Srbija bi imala najviše izgleda da pretoči u stvarnost vaninstitucionalnim putem, mimo okvira OEBS, ali uz oslanjanje na činjenicu da će se njen glas sa pozicije predsedavajućeg ovom organizacijom dalje čuti. Zvanična inicijativa u okviru OEBS već bi imala minimalne izglede da prođe, jer je minimalna i verovatnoća da bi se Rusija i SAD u toj organizaciji mogle složiti oko bilo čega što ima veze sa Ukrajinom. Ne treba gajiti iluzije ni da bi vaninstitucionalna inicijativa Srbije automatski dovela do razrešenja krize, jer je ta kriza izuzetno teška. Ipak, i mali doprinos smirivanju situacije – poput onog koji je do sada pružila Belorusija – imao bi značaja za međunarodni ugled naše zemlje. No, sve i da me naši zvaničnici ne poslušaju i ostanu pri pristupu koji ne obećava bilo kakav uspeh – možemo da budemo mirni, jer daleko od toga da nam preti išta slično onome što nas je zadesilo godinu dana nakon citiranog teksta iz Politike. Rat se tada približavao Balkanu, koji je, a i Jugoslavija s njim, imao kakav-takav značaj u nemačko-britanskom sukobu. U rusko-američkom sukobu oko Ukrajine Balkan i Srbija ipak imaju skrajnutu ulogu, što nam s jedne strane omogućava da zadržimo neutralnost u odnosu na njega (pod uslovom da naša elita to želi), a sa druge nas štiti od prevelike štete koju bi nam nanelo eventualno smušeno postupanje naših lidera (za razliku od posledica koje je takvo postupanje imalo 1941). Iskustvo ondašnje Jugoslavije, ali i današnje Ukrajine, koja je još koliko pretprošle godine bila predsedavajući OEBS, a sada se nalazi usred građanskog rata i raspada, na Srbiju se – uprkos sličnosti retorike njenih političara sa navedenim pasusom – ipak ne može do kraja primeniti.

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš