
Ne, nije to što mislite. Neće ovo biti još jedan u nizu dosadnih tekstova o svetloj evropskoj budućnosti i uslovima koje Srbija mora da ispuni da bi tamo stigla. Umesto toga, biće reči o uslovima koje bi Evropska unija morala da ispuni ako želi da vidi Srbiju u svom članstvu. Te uslove bi u postojećim okolnostima Srbija morala hitno da postavi, ukoliko želi da bude ozbiljan akter međunarodnih odnosa, kakav je bila u većem delu svoje moderne istorije. O kojim okolnostima je reč? Famozni 2. april nije doneo nikakav sporazum Beograda i Prištine. Nastavak pregovora i mogućnost dogovora su neizvesni, što na duži rok neće imati dobre posledice po nas, a ja sam u prethodnom članku objasnio zašto ne bi bilo dobro ni da smo postigli dogovor (za koji nikad nije kasno da ga naše rukovodstvo prihvati tako što će pristati na neki novi ustupak, čega se iskreno bojim da će se desiti narednih dana). Na to pitanje se više ne bih vraćao, već bih ukazao na nešto što lebdi okolo sve vreme pregovora o Kosovu i uspelo je da se nametne kao važnije i od onoga o čemu se pregovara. Važnije izgleda i od sudbine Srba na severu Kosova, koja bi u celoj ovoj priči trebalo da bude ključna. To je DATUM. Da nema frke oko DATUMA, ne bi ni 2. april bio proglašen danom D. Ne bi Vučić nudio ostavku Dačiću. Ne bi nas ni Ketrin Ešton ponizila proglašenjem kraja serije zvaničnih susreta, u maniru bokserskog sudije. Eto, može joj se, jer verujemo u DATUM. Da parafraziram profesora Slobodana Samardžića, iako se s njim politički ne slažem, ali mislim da je izrekao suštinu – sve vreme trčimo za DATUMOM kao „fikcijom“, „trulom šargarepom“. Valjda ćemo sada, ako ga ne dobijemo, konačno stati da se malo odmorimo. I redefinišemo naš odnos prema Evropskoj uniji.
Da budem jasan do kraja, nije mi namera da predlažem srpskom rukovodstvu da se junači pred Evropskom unijom postavljajući joj uslove. Već naprotiv, da joj pomogne u situaciji kad Evropska unija ne zna da li i kakvu Srbiju želi u svom članstvu. Da zna, ne bi bilo potrebe za ovim, jer bi Evropska unija bila ta koja bi odredila jasne uslove, a onda bi Srbija u kratkom roku mogla da kaže da li može, ili ne može da ih ispuni. Neizvesnošću oko uslova – oko toga šta žele pojedine države članice, a šta evropska birokratija, oko toga za šta se zalaže Nemačka, a za šta ostatak Unije, oko toga da li mi u stvari sve vreme ispunjavamo uslove Sjedinjenih Država, misleći da se prilagođavamo EU – Srbija se drži u jednom novom kafkijanskom zatočeništvu. O kosovskom mitu sam govorio u prethodnim člancima, ali ovaj evropski mit ozbiljno preti da ga nadmaši u pogubnim posledicama po nacionalni interes Srbije, ukoliko se neke stvari ne isteraju na čistinu. Lično nisam protiv ulaska Srbije u EU, smatram da bi on mogao da donese određene koristi i EU i Srbiji, ali hajde da već jednom vidimo kako, kad i po koju cenu. Neću ići daleko i predložiću četiri konkretna uslova pod kojima Srbija može da nastavi put ka EU.
Prvi uslov je da EU podrži kompromisno rešenje za Kosovo. O tome šta je kompromisno rešenje, stoji u mojim prethodnim člancima, te se tu ne bih dalje zadržavao. Evropska unija bi trebalo da se izjasni da li želi jedno takvo rešenje, ili ono sadržano u američkom balkanskom dizajnu, kojim Srbija gubi sve, i to na ponižavajući način. Poštapanje time kako pet članica EU nije priznalo Kosovo nije prihvatljivo, ako se zna da su ključne države članice EU najžešći zagovornici njegove nezavisnosti (pre svih Nemačka), kao i da je nadnacionalna evropska birokratija očigledno pristrasna u korist Prištine.
Drugi uslov je da EU poštuje vojnu neutralnost Srbije. Ovo možda nije sporno, i ne bi trebalo da bude, jer se ulazak u NATO nigde ne navodi kao uslov za ulazak u EU. Ipak, mnogo je onih (pa i kod nas u Srbiji) koji tvrde da su sve bivše socijalističke zemlje prvo ušle u NATO, pa onda u EU, te da će tako morati i Srbija. Oni zanemaruju činjenicu da nijedna od tih zemalja nije silom naterana da uđe u NATO, već su se sve one, u skladu sa svojim bezbednosnim računicama, utrkivale koja će pre u zapadnu alijansu. Srbija nema bezbednosnu računicu nalik bilo kojoj od tih država. Postoje dva razloga iz kojih jedna država ulazi u vojni savez. Prvi je defanzivni – kad se povezuje sa drugim državama da bi se lakše odbranila od zajedničke pretnje. U slučaju Srbije i NATO, zajednička pretnja ne postoji, jer Srbija nije Estonija ili Poljska, da bi se plašila Rusije, niti je Hrvatska ili Albanija, da bi se plašila Srbije. Jedni akter koji je u bliskoj prošlosti pretio Srbiji (i ostvarivao tu pretnju s vremena na vreme), jeste NATO, pa nije logično da nas ovaj savez brani od sebe samog. Drugi razlog za ulazak u savez je ofanzivni – kad se država povezuje sa drugim državama zato što očekuje da joj ove pomognu da ostvari neki interes, dok zauzvrat ona pomaže njima. Problem je u tome što Srbija i NATO nemaju opipljiv zajednički interes. Naprotiv, vodeće države NATO su glavni akteri koji su u bliskoj prošlosti radili, a i danas rade protiv interesa Srbije, bez naznaka da će promeniti politiku. Stoga, Srbija ne samo da ne može da očekuje da ostvari neki interes ulaskom u NATO, već bi morala da se odrekne i onoga što već ima da bi tamo ušla. Ovom pitanju detaljnije ću se posvetiti kada budem pisao članak posvećen NATO.
Treći uslov je da EU ne uskraćuje Srbiji pravo da štiti svoj narod u regionu, a posebno Republiku Srpsku. Drugim rečima, ako u bilo kom trenutku procesa pridruživanja EU bude tražila od Srbije da pristane na ukidanje Republike Srpske, ili se distancira od sudbine Srba u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, Srbija treba da se zahvali na članstvu. Srbi u regionu, naročito u Crnoj Gori i Bosni, nisu neki skorašnji ilegalni imigranti, već autohtono stanovništvo koje tu živi vekovima. U Srednjem veku, Bosna je bila jedna od srpskih feudalnih država. Stoga se ni Republika Srpska ne može posmatrati kao neka separatistička tvorevina nastala u poslednjem ratu, već kao izraz želje bosanskih Srba da makar sami upravljaju svojom zemljom, ako su već nasilno razdvojeni od svojih sunarodnika u Srbiji. Srbija je tu da podrži njihov trenutni status – pristanak na ukidanje Srpske zarad ulaska u EU bio bi isti kao da Srbija pristaje da ukine samu sebe.
Konačno, EU ne sme da traži od Srbije da se odrekne veza koje ima sa vanevropskim partnerima, koje su jako važne za njen ukupan međunarodni položaj. Ovo bi moglo da se javi kao zahtev EU u sklopu usklađivanja spoljne politike Srbije sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom Unije. To što većina drugih zemalja „nove Evrope“ nema jake tradicionalne veze sa Rusijom, ili sa državama Pokreta nesvrstanih na primer, ne znači da i Srbija treba da se odrekne istih da bi se (prema američkom istočnoevropskom dizajnu) lakše uklopila u „novu Evropu“. Jakim zemljama „stare Evrope“ niko ne brani da održavaju tradicionalne veze sa vanevropskim akterima – od Britanije niko ne traži da raspusti Komonvelt, ili od Francuske da batali svoju sferu uticaja u frankofonim zemljama Afrike. Nemačkoj niko ne brani da razvija vrlo bliske odnose sa Rusijom. Mi samo tražimo da ni Srbiji to niko ne brani, bila ona deo Unije, ili ne.
Da li nam preti propast ako se ne pridružimo Evropskoj uniji, pogotovo ako uskoro ne dobijemo DATUM? Aleksandar Vučić reče na javnom servisu nešto u tom smislu. Iako se slažem da bismo se zaustavljanjem puta ka Evropskoj uniji u ovom trenutku lišili nekih koristi koje bi nam nastavak procesa pridruživanja pružio, ne mislim da je situacija tako kritična. Pogotovo ne toliko da zahteva momentalno odricanje od vitalnih interesa zemlje, za koje je i inače neizvesno da li će nas i kada odvesti u EU. Prenebregavanje uslova koje sam naveo može samo da nam nanese štetu, koju korist od DATUMA ili čak pristupanja Uniji na kraju teško da će moći da nadoknadi. Unija je ta koja mora sama da odluči da li hoće Srbiju onakvu kakva je ona istorijski uvek bila, i kao takva doprinela i onome što Evropa danas jeste – za šta je podnela i ogromne žrtve u dva svetska rata, u kojima se borila na pravoj strani. Sada nas ta ista Evropa, umesto da nam oda priznanje za naše istorijske zasluge, ponižava tako što nam šalje one koji su se u istim ratovima tukli na pogrešnoj strani, da nam dele lekcije o evropskim vrednostima i izdaju naloge kako treba da se promenimo da bismo postali deo društva država kome smo oduvek pripadali. Dakle, moja poruka eliti koja trenutno vodi Srbiju jeste – sa Evropskom unijom samo otvoreno. Nema razloga da krijemo šta želimo i zašto to želimo, a oni će nas onda, ako ništa drugo, makar više poštovati.
Vladimir Trapara
Da budem jasan do kraja, nije mi namera da predlažem srpskom rukovodstvu da se junači pred Evropskom unijom postavljajući joj uslove. Već naprotiv, da joj pomogne u situaciji kad Evropska unija ne zna da li i kakvu Srbiju želi u svom članstvu. Da zna, ne bi bilo potrebe za ovim, jer bi Evropska unija bila ta koja bi odredila jasne uslove, a onda bi Srbija u kratkom roku mogla da kaže da li može, ili ne može da ih ispuni. Neizvesnošću oko uslova – oko toga šta žele pojedine države članice, a šta evropska birokratija, oko toga za šta se zalaže Nemačka, a za šta ostatak Unije, oko toga da li mi u stvari sve vreme ispunjavamo uslove Sjedinjenih Država, misleći da se prilagođavamo EU – Srbija se drži u jednom novom kafkijanskom zatočeništvu. O kosovskom mitu sam govorio u prethodnim člancima, ali ovaj evropski mit ozbiljno preti da ga nadmaši u pogubnim posledicama po nacionalni interes Srbije, ukoliko se neke stvari ne isteraju na čistinu. Lično nisam protiv ulaska Srbije u EU, smatram da bi on mogao da donese određene koristi i EU i Srbiji, ali hajde da već jednom vidimo kako, kad i po koju cenu. Neću ići daleko i predložiću četiri konkretna uslova pod kojima Srbija može da nastavi put ka EU.
Prvi uslov je da EU podrži kompromisno rešenje za Kosovo. O tome šta je kompromisno rešenje, stoji u mojim prethodnim člancima, te se tu ne bih dalje zadržavao. Evropska unija bi trebalo da se izjasni da li želi jedno takvo rešenje, ili ono sadržano u američkom balkanskom dizajnu, kojim Srbija gubi sve, i to na ponižavajući način. Poštapanje time kako pet članica EU nije priznalo Kosovo nije prihvatljivo, ako se zna da su ključne države članice EU najžešći zagovornici njegove nezavisnosti (pre svih Nemačka), kao i da je nadnacionalna evropska birokratija očigledno pristrasna u korist Prištine.
Drugi uslov je da EU poštuje vojnu neutralnost Srbije. Ovo možda nije sporno, i ne bi trebalo da bude, jer se ulazak u NATO nigde ne navodi kao uslov za ulazak u EU. Ipak, mnogo je onih (pa i kod nas u Srbiji) koji tvrde da su sve bivše socijalističke zemlje prvo ušle u NATO, pa onda u EU, te da će tako morati i Srbija. Oni zanemaruju činjenicu da nijedna od tih zemalja nije silom naterana da uđe u NATO, već su se sve one, u skladu sa svojim bezbednosnim računicama, utrkivale koja će pre u zapadnu alijansu. Srbija nema bezbednosnu računicu nalik bilo kojoj od tih država. Postoje dva razloga iz kojih jedna država ulazi u vojni savez. Prvi je defanzivni – kad se povezuje sa drugim državama da bi se lakše odbranila od zajedničke pretnje. U slučaju Srbije i NATO, zajednička pretnja ne postoji, jer Srbija nije Estonija ili Poljska, da bi se plašila Rusije, niti je Hrvatska ili Albanija, da bi se plašila Srbije. Jedni akter koji je u bliskoj prošlosti pretio Srbiji (i ostvarivao tu pretnju s vremena na vreme), jeste NATO, pa nije logično da nas ovaj savez brani od sebe samog. Drugi razlog za ulazak u savez je ofanzivni – kad se država povezuje sa drugim državama zato što očekuje da joj ove pomognu da ostvari neki interes, dok zauzvrat ona pomaže njima. Problem je u tome što Srbija i NATO nemaju opipljiv zajednički interes. Naprotiv, vodeće države NATO su glavni akteri koji su u bliskoj prošlosti radili, a i danas rade protiv interesa Srbije, bez naznaka da će promeniti politiku. Stoga, Srbija ne samo da ne može da očekuje da ostvari neki interes ulaskom u NATO, već bi morala da se odrekne i onoga što već ima da bi tamo ušla. Ovom pitanju detaljnije ću se posvetiti kada budem pisao članak posvećen NATO.
Treći uslov je da EU ne uskraćuje Srbiji pravo da štiti svoj narod u regionu, a posebno Republiku Srpsku. Drugim rečima, ako u bilo kom trenutku procesa pridruživanja EU bude tražila od Srbije da pristane na ukidanje Republike Srpske, ili se distancira od sudbine Srba u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, Srbija treba da se zahvali na članstvu. Srbi u regionu, naročito u Crnoj Gori i Bosni, nisu neki skorašnji ilegalni imigranti, već autohtono stanovništvo koje tu živi vekovima. U Srednjem veku, Bosna je bila jedna od srpskih feudalnih država. Stoga se ni Republika Srpska ne može posmatrati kao neka separatistička tvorevina nastala u poslednjem ratu, već kao izraz želje bosanskih Srba da makar sami upravljaju svojom zemljom, ako su već nasilno razdvojeni od svojih sunarodnika u Srbiji. Srbija je tu da podrži njihov trenutni status – pristanak na ukidanje Srpske zarad ulaska u EU bio bi isti kao da Srbija pristaje da ukine samu sebe.
Konačno, EU ne sme da traži od Srbije da se odrekne veza koje ima sa vanevropskim partnerima, koje su jako važne za njen ukupan međunarodni položaj. Ovo bi moglo da se javi kao zahtev EU u sklopu usklađivanja spoljne politike Srbije sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom Unije. To što većina drugih zemalja „nove Evrope“ nema jake tradicionalne veze sa Rusijom, ili sa državama Pokreta nesvrstanih na primer, ne znači da i Srbija treba da se odrekne istih da bi se (prema američkom istočnoevropskom dizajnu) lakše uklopila u „novu Evropu“. Jakim zemljama „stare Evrope“ niko ne brani da održavaju tradicionalne veze sa vanevropskim akterima – od Britanije niko ne traži da raspusti Komonvelt, ili od Francuske da batali svoju sferu uticaja u frankofonim zemljama Afrike. Nemačkoj niko ne brani da razvija vrlo bliske odnose sa Rusijom. Mi samo tražimo da ni Srbiji to niko ne brani, bila ona deo Unije, ili ne.
Da li nam preti propast ako se ne pridružimo Evropskoj uniji, pogotovo ako uskoro ne dobijemo DATUM? Aleksandar Vučić reče na javnom servisu nešto u tom smislu. Iako se slažem da bismo se zaustavljanjem puta ka Evropskoj uniji u ovom trenutku lišili nekih koristi koje bi nam nastavak procesa pridruživanja pružio, ne mislim da je situacija tako kritična. Pogotovo ne toliko da zahteva momentalno odricanje od vitalnih interesa zemlje, za koje je i inače neizvesno da li će nas i kada odvesti u EU. Prenebregavanje uslova koje sam naveo može samo da nam nanese štetu, koju korist od DATUMA ili čak pristupanja Uniji na kraju teško da će moći da nadoknadi. Unija je ta koja mora sama da odluči da li hoće Srbiju onakvu kakva je ona istorijski uvek bila, i kao takva doprinela i onome što Evropa danas jeste – za šta je podnela i ogromne žrtve u dva svetska rata, u kojima se borila na pravoj strani. Sada nas ta ista Evropa, umesto da nam oda priznanje za naše istorijske zasluge, ponižava tako što nam šalje one koji su se u istim ratovima tukli na pogrešnoj strani, da nam dele lekcije o evropskim vrednostima i izdaju naloge kako treba da se promenimo da bismo postali deo društva država kome smo oduvek pripadali. Dakle, moja poruka eliti koja trenutno vodi Srbiju jeste – sa Evropskom unijom samo otvoreno. Nema razloga da krijemo šta želimo i zašto to želimo, a oni će nas onda, ako ništa drugo, makar više poštovati.
Vladimir Trapara