Odmotavanje suštine (Unwrapping the Essence)
  • Blog
  • Kontakt (Contact)

NA 24. MART

24/3/2015

0 Comments

 
Sinoć sam u emisiji „Teška reč“ na Pinku gledao Vuka Draškovića. Veče pred šesnaestogodišnjicu agresije NATO na Srbiju, ovaj prekaljeni političar je ponovio i donekle prezačinio svoju standardnu priču o tome kako smo sami krivi za ono što nam se desilo. Govorio je o tome da civilizovane zapadne zemlje nama nikada izvorno nisu bile neprijatelji, nego je „Miloševićeva zločinačka politika“ doprinela tome da u jednom trenutku „ceo svet bude protiv nas“. Rekao je da je ne samo Milošević, već i Srbija u celini zapravo i želela da je NATO bombarduje, kako bi od tog bombardovanja izvukla izvesnu morbidnu korist, jer je zahvaljujući njemu mogla da „predstavi sebe svetu kao žrtvu agresije“ i tako poništi reputaciju „agresora“ koju je stekla u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Ne sporeći, doduše, da je NATO bombardovanje bilo zločin i da su i neki drugi narodi na ovim prostorima činili zločine, Vuk je tvrdio da to nije opravdanje za naše zločine – što smo već milion puta čuli, ali je otišao i korak dalje. Uzalud je voditelj navodio primere hrvatskog slavljenja Oluje, odavanja pošte ustašama od strane nekih tamošnjih uglednih ličnosti, ponašanja kosovskih Albanaca prema Srbima, trgovine organima i ostalog – Drašković je olako prelazio preko svega toga i tvrdio kako je Srbija ta koja u regionu prednjači u slavljenju zločina i ispoljavanju mržnje prema drugima, te kako naše društvo mora da se suoči sa svojom ružnom prošlošću i u potpunosti odbaci zločinačku politiku koju je naša zemlja nekada navodno vodila. Onako kako je – i ponajviše zbog tog poređenja se danas u pojedinim medijima kritički govori o sinoćnjem Vukovom TV nastupu – to učinila nacistička Nemačka posle Drugog svetskog rata. Poređenje Srbije sa nacističkom Nemačkom i meni je pružilo povod da reagujem, ali na malo inventivniji način – tako što ću izvesti jedan misaoni eksperiment.

Zamislimo za trenutak da se nalazimo u godini 1957, ali u malo izmenjenim istorijskim okolnostima. U njima je Hitlerova Nemačka dobila Drugi svetski rat i uspostavila novi evropski (delom i svetski) poredak prema svojoj zamisli. U tom poretku nalazi se i Srbija, otprilike u granicama one Nedićeve iz vremena okupacije. Nakon nekih deceniju i po vladavine Nedića i njegovih idejnih sledbenika, njome sada vladaju bivši partizani i četnici – koji su u međuvremenu promenili politiku, jer su shvatili da sa starim idejama ne bi mogli da dođu na vlast u nacističkom međunarodnom okruženju. Oni sa punom predanošću nastavljaju da rade na cilju svojih prethodnika – punopravnom uključenju Srbije u nacističku ujedinjenu Evropu, nastojeći da ispune sve uslove koje Berlin i Rim pred njih postave. To, međutim, ne ide lako, jer su uslovi veoma teški – nacisti ne zaboravljaju 27. mart i kasnije ustanke u toku rata, te zahtevaju potpunu „promenu svesti“ srpskog naroda. Tim pre što je većina Srba i dalje opredeljena protiv nacizma, slavi partizansku i četničku borbu, Nemce i Italijane smatra agresorima i zločincima, a simpatije gaji prema: Rusiji, koja se oporavlja od poraza u ratu u kome je izgubila velike delove teritorije i suočila se sa promenom režima, ali opstala kao nezavisna država; donekle i Sjedinjenim Državama, koje se nacisti nisu usudili da napadnu, ali im je uloga – i pored visokog ekonomskog rasta – relativno skrajnuta u svetskoj, a pogotovo evropskoj politici.

Ako smo sve ovo zamislili, onda bez većih problema možemo da zamislimo i nekog Vuka Draškovića kako u nekoj emisiji 5. aprila 1957. na tek osnovanoj televiziji govori sledeće stvari: da je zločinačka politika Kraljevine Jugoslavije kriva za bombardovanje 6. aprila 1941. i kasniju nacističku agresiju; da Nemci i drugi civilizovani narodi nacističke Evrope nikada nisu bili srpski neprijatelji, već je Srbija sama prizvala njihovu agresiju da bi poništila reputaciju terorističke države koja je Sarajevskim atentatom izazvala Prvi svetski rat, a potom ugnjetavala Hrvate, muslimane, Albance… u „versajskoj“ tvorevini Jugoslaviji, te umesto toga prikazala sebe kao žrtvu; da srpski narod još uvek prednjači na Balkanu u mržnji i veličanju zločina koje je počinio protiv susednih naroda, te da treba da prestane da se poštapa Jasnovcem, jamama, Handžar divizijom, novosadskom racijom, balističkim zločinima…; da je suočavanje sa sopstvenom zločinačkom politikom iz prošlosti i odbacivanje iste imperativ za Srbiju, koja treba da se okrene budućnosti i zauzme mesto koje joj pripada među naprednim i civilizovanim narodima nacističke ujedinjene Evrope.

Čitaoci verovatno već naslućuju šta želim da kažem ovim eksperimentom. Cilj mi je bio da demaskiram stvaran motiv Draškovića i njemu sličnih da već punih šesnaest godina ponavljaju srpskom narodu kako je njegova civilizacijska obaveza da se izvini Đuri što ga je ovaj tukao. Svako ko uspe da iole realistično zamisli sliku 1957. godine koju sam ovde opisao, doći će do istog zaključka – da je svaka priča o „civilizaciji“ i nekakvim „evropskim vrednostima“ za kojima Srbija navodno zaostaje, pa mora sebe da ponižava priznavanjem i stvarne i izmišljene ružne prošlosti kako bi se uklopila u „ujedinjenu Evropu“, relativna. Šta su zapravo „civilizacija“ i „evropske vrednosti“, za ljude poput Vuka zavisi od toga koja svetska sila je u datom trenutku najjača i najuticajnija u Evropi i na ovim našim prostorima. Ne sporim, a verovatno ni većina Srba sa mnom, da smo i mi u prošlosti činili nekakve zločine, kao i da su naši vladaoci katkad pravili političke greške koje su nas, između ostalog, koštale i NATO bombardovanja. No, ono što sporim je da je Draškoviću i njemu sličnima zaista stalo do nekakve moralne katarze srpskog naroda i kvalitetnije politike države Srbije. Umesto toga, radi se o prostom dodvoravanju onome ko je trenutno najjači. Odgovorno tvrdim da bi, da su kojim slučajem živeli i politički delovali u vreme Drugog svetskog rata, a pogotovo posle njega u hipotetičkom slučaju Hitlerove pobede, Vuk i svi ostali koji nas uoči godišnjice NATO agresije ubeđuju kako smo mi najveći grešnici, a ne oni koji su nas bombardovali – listom bili odani hitlerovci i nacisti. Jednako kao što nas danas pozivaju da dokazujemo privrženost aktuelnim „evropskim vrednostima“ i bezalternativnom putu u Evropsku uniju, u ono vreme bi veličali neke druge, ali takođe „evropske“ vrednosti, kao i Hitlerovu evropsku uniju koja nema alternativu.

Jer, takva im je struktura ličnosti. Ne kaže džabe naš narod da je „poturica gori od Turčina“. Zato nemojte da nekog iznenadi što od predstavnika prozapadne Druge Srbije često može da čuje gnusnije laži, kao i glasnije i teže optužbe na račun sopstvenog naroda, od onih koje dolaze od njihovih zapadnih mentora, pa čak i od onih koje plasiraju predstavnici susednih naroda s kojima smo bili u ratovima devedesetih. Kada ih čujete, odmah se setite pređašnjeg misaonog eksperimenta i zaključka kojoj bi ideologiji oni pripadali i kome bi služili da su živeli u ono vreme, pa će vam biti lako da preko njihovih priča pređete sa dostojanstvenim prezirom, umesto da im pridajete bilo kakav značaj. Njihovo predstavljanje 24. marta kao datuma koga treba da se stidimo mi, a ne oni koji su izvršili agresiju na nas, otići će niz vetar. Zato sam i osetio potrebu da napišem ovaj tekst i predstavim 24. mart onakvim kakav on treba da bude predstavljen u našoj političkoj tradiciji i sećanju – kao datum kada je jedna mala evropska i balkanska zemlja, jedina u to vreme, pružila junački otpor neuporedivo nadmoćnijem protivniku da bi odbranila svoju slobodu. Da bi sačuvala svoju nezavisnost i dostojanstvo od onih koji su rešili da silom ponište sve civilizacijske tekovine čovečanstva, a koji lažno predstavljaju sebe kao civilizacijski napredne u odnosu na ostale. Taj zadatak se shodno odnosu snaga pokazao veoma teškim. Srbija je danas mala, osakaćena, okupirana. Ali, Srbija i srpski narod pamte. I to je u ovom trenutku jedino važno – da zapamtimo šta se dogodilo 24. marta i odupremo se pokušajima „mangupa iz naših redova“ da nam nametnu iskrivljeno sećanje. Tako ćemo ostati verni našoj slobodarskoj tradiciji i obezbediti našu ulaznicu za bolji svet. Odnos snaga u Evropi i svetu jednog dana će se promeniti, kao što se promenio i menjao od Hitlerovog doba na ovamo. Pružajući 24. martu mesto koje ovaj datum u našoj tradiciji treba da ima, odbranićemo i naše istorijsko i moralno pravo da zauzmemo mesto koje nam pripada u istinski slobodnoj Evropi i ravnopravnijem svetu koji će jednog dana – kada propadne i ovaj najnoviji, ovoga puta američki projekat osvajanja sveta – svakako da nastanu.

Vladimir Trapara

0 Comments

ETNONACIONALIZAM – UNUTRAŠNJI NEPRIJATELJ RUSIJE BROJ JEDAN

5/3/2015

0 Comments

 
Picture
Vladimir Putin definitivno ne stoji iza ubistva Borisa Njemcova. No, vrlo je verovatno da ima jasnu ideju ko bi mogao da stoji. To nam je nagovestio između redova u svom izlaganju na proširenom zasedanju Ministarstva unutrašnjih poslova četvrtog marta. Njemcovljevo ubistvo svrstao je u politički motivisane zločine, od kakvih je „nužno napokon osloboditi Rusiju“. Već nekoliko rečenica nakon toga, izrazio je ozbiljnu zabrinutost zbog porasta zločina motivisanih ekstremizmom, ocenivši kako „ekstremisti truju društvo nacionalizmom, netrpeljivošću i agresijom“. „Do čega to može da dovede, dobro znamo iz primera susedne države, Ukrajine“, ukazao je Putin, i dodao da je cilj ekstremista u Rusiji „očigledan – isprovocirati građanske sukobe, udariti na ustavne osnove naše države, naposletku na suverenitet zemlje“. Iako je analizom sadržaja nemoguće dokazati da su ova dva dela Putinovog izlaganja – o političkom motivu Njemcovljevog ubistva i ekstremnom nacionalizmu kao pretnji ustavnom poretku i suverenitetu Rusije – povezani, mislim da je Putin upravo pokušao da nam saopšti da veza između te dve teme postoji. Osnov za takvo razmišljanje nalazim u činjenici da ekstremni, etnički obojeni nacionalizam, i jeste najveća unutrašnja pretnja političkoj stabilnosti Rusije u situaciji kada se ona suočava sa nikad većim spoljnim pritiskom usled američkog geopolitičkog prodora na istok.

Zašto je jasno kao dan da Putin nema veze sa organizacijom i izvršenjem atentata na Njemcova? Zato što ne postoji nikakva korist koju bi on od toga i u ovom trenutku imao, dok je na drugoj strani šteta po njega itekako prisutna. Da je Putin i imao ideju da se fizičkom likvidacijom oslobodi jednog od svojih dugogodišnjih prozapadnih protivnika, mogao je to odavno da uradi. To sigurno ne bi uradio sada, u situaciji kada je satanizovan sa Zapada zbog Ukrajine i kada je očigledno da Vašington pojačava napore da ga sruši iznutra, tj. podrškom ruskoj „petoj koloni“. Smrt Njemcova mogla je samo da razjari Putinove protivnike, što se upravo i dogodilo. Prvog marta smo umesto najavljenog opozicionog skupa simboličnog naziva „Vesna“ (odnosno „proleće“), koji bi verovatno privukao manji broj ljudi na periferiji Moskve i podelio sudbinu nekih ranijih pokušaja prozapadne opozicije da mobiliše mase protiv Putina, imali marš više desetina hiljada ljudi u samom centru Moskve, u čast ubijenog Njemcova, a žestoko uperen protiv ruskog predsednika. Ako je Njemcovljeva smrt nekome donela korist, to sigurno nije Putin, već oni koji hoće da ga sruše. Marš je pokazao da se u ruskoj prestonici polako stvara kritična masa koja bi mogla da izvede ono što Vašington i njegovi sateliti već godinama priželjkuju – „obojenu“ revoluciju u Rusiji. Nagoveštaje smo već videli na ranije održanim izborima za gradonačelnika Moskve, gde je jedan drugi prozapadni opozicionar iz mlađe garde, Aleksej Navaljni, osvojio velikih 27 posto glasova. Njemcovljeva partija tada je podržala Navaljnija, uprkos tome što se ova dvojica političara u jednoj stvari razlikuju – za razliku od Njemcova, koji je bio tipičan ruski liberal, Navaljni je poznat i po ekstremnim, etnički zasnovanim nacionalističkim stavovima. I tu klupko počinje da se odmotava.

Ponoviću da Vašington ima za cilj da politički destabilizuje Rusiju podrškom antiputinovskoj „petoj koloni“. Nisu, međutim, svi Putinovi protivnici jednako korisni za ovaj poduhvat. Liberalizam kao ideja nikada nije bio dovoljno jak na ruskom tlu, nikada posebno privlačan za mase. I kad je liberalna misao bila dominantna u ruskoj eliti (početkom devedesetih prošlog veka), nije se dugo zadržala, a i njena primena je dala katastrofalne rezultate, što je učinilo dodatno odbojnom. Da je Njemcov ostao živ i poveo tu „Vesnu“, sve bi se najverovatnije završilo na beznačajnom talasanju, bez krupnijih posledica po Putina i stabilnost Rusije i njene spoljnopolitičke orijentacije. Sa ideologijom etnonacionalizma, međutim, stvari stoje sasvim drugačije. I nije slučajno da je Putin baš sada ukazao na taj problem, jer se radi o za mase daleko zaraznijoj ideji, samim tim i ubojitijem oružju u rukama onih koji bi da naude Rusiji i njenom predsedniku. Dokaze nemam, ali mogu da iznesem pretpostavku – na koju mislim da i Putin cilja u citiranom izlaganju, pri čemu nije jedini – da iza likvidacije Njemcova stoje nacionalistički protivnici ruskog predsednika (moguće i iz samog vrha vlasti), vrlo moguće u sprezi sa nekom od zapadnih obaveštajnih službi. Da pojasnim.

Nacionalizam kao ideologiju ne smatram nužno lošom, naprotiv. Tamo gde se on može izjednačiti sa patriotizmom – a to je slučaj u tipičnim nacionalnim državama, bilo da su etnički homogene (Poljska ili Mađarska, na primer) ili se u njima pod nacijom podrazumevaju svi državljani (Francuska, SAD…), nacionalizam je u službi nacionalnog interesa, tj. interesa države. U multietničkoj državi sa imperijalnim nasleđem kakva je Rusija, međutim, nacionalizam i patriotizam se razilaze. Zato sam u naslov namerno stavio izraz „etnonacionalizam“, kako bih naglasio da mislim na onu vrstu nacionalizma koja je etnički zasnovana i ispoljava netrpeljivost prema drugim etničkim grupama. Takav nacionalizam, ukoliko bi izmakao kontroli, bio bi poguban za jedinstvo Rusije i njen međunarodni status. To posebno važi za etnonacionalizam najveće etničke grupe u zemlji – Rusa, jer bi njegovo nametanje kao zvanične državne ideologije, osim što bi izazvalo jednako ekstreman odgovor neruskih etničkih grupa, dovelo u pitanje i jedinstvo samih Rusa. Do izražaja bi došle regionalne razlike – pre svega u Sibiru i na Dalekom istoku, a da ne govorim o ideološkim razlikama koje bi se rasplamsale jače nego ikad, kako između nacionalista i onih koji to nisu, tako i između samih protivnika nacionalizma. Upravo ovakav ishod – teritorijalno rasparčavanje Rusije, najpre pobunama neruskih separatista, a zatim i građanskim ratom Rusa protiv Rusa, nakon čega ono što od zemlje ostane neće imati drugog izbora do da prihvati vazalni status u odnosu na Zapad, dok će neiscrpne prirodne resurse Sibira i Urala koristiti neko drugi – jeste san koji sanjaju vašingtonski imperijalisti.

Stoga je jasno zašto je Putin alarmiran nakon Njemcovljevog ubistva i zašto će učiniti sve da ne dozvoli da se ovakav scenario odigra. U toku svoje dosadašnje vladavine, Putin je u najboljem maniru državničke škole mišljenja uspešno držao pod kontrolom međuetničke i ideološke protivrečnosti ruskog društva koje bi mogle da zaprete njegovom jedinstvu. Rezultati su više nego vidljivi – ruskoj državi danas su lojalni i oni od kojih bi se to nekada najmanje moglo očekivati. Pogledajte samo današnju Čečeniju i njenog lidera Ramzana Kadirova, nekadašnjeg separatistu, koji je privrženiji Rusiji od mnogih etničkih Rusa. Do toga je dovela Putinova politika iznutra i spolja jake Rusije kao najboljeg garanta interesa svih njenih građana i etničkih grupa. E sad, zamislite kako bi Kadirov reagovao kada bi se u Kremlj umesto Putina uselio recimo Navaljni, koji je svojevremeno za kavkaske narode upotrebio izraz „bubašvabe“. Jasno je, dakle, odakle dolazi najveća opasnost po Putina i Rusiju i na koju kartu Vašington, suočen sa nesposobnošću da svoj geopolitički prodor na istok ostvari vojnim putem ili ekonomskim sankcijama, namerava da zaigra.

Vladimir Trapara


0 Comments
    Picture
    Vladimir Trapara je istraživač međunarodnih odnosa iz Beograda. Objavio je preko 40 naučnih članaka na srpskom i engleskom jeziku, kao i dve naučne monografije: Vreme "resetovanja" i Ratovi Rusije 1999-2019. Oblasti akademskog interesovanja su mu: spoljne politike i odnosi Sjedinjenih Država i Rusije, spoljna politika Srbije, nuklearno oružje, teorije međunarodnih odnosa. Doktorirao je na temi "resetovanja" rusko-američkih odnosa. Zaposlen je na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu kao viši naučni saradnik i načelnik Centra za evroatlantske studije.  

    Vladimir Trapara is an international relations researcher from Belgrade, Serbia. He has published over 40 scientific articles in Serbian and English, as well as two scientific monographs: Time of "Reset" and Russia's Wars 1999-2019. His main fields of academic interest are: United States and Russia's foreign policies and relations, foreign policy of Serbia, nuclear weapons, IR theories. His PhD thesis deals with U.S.-Russian "reset". He works at the Institute of International Politics and Economics in Belgrade, as a Senior Research Fellow and Head of the Center for Euro-Atlantic Studies. 

    Arhiva (Archive)

    March 2022
    February 2022
    May 2020
    May 2018
    December 2017
    September 2017
    August 2017
    April 2017
    November 2016
    July 2016
    April 2016
    March 2016
    January 2016
    December 2015
    October 2015
    September 2015
    July 2015
    May 2015
    March 2015
    February 2015
    January 2015
    December 2014
    October 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    April 2014
    March 2014
    February 2014
    December 2013
    November 2013
    October 2013
    September 2013
    August 2013
    June 2013
    May 2013
    April 2013
    March 2013

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
Photos used under Creative Commons from machernucha, Diego3336, Rennett Stowe, Môsieur J. [version 9.1], polandeze, Rami Alhames, wogo24220, Troop of Shewe, openDemocracy, jonworth-eu, upyernoz, Dick Howe Jr, johanoomen, r2hox, alq666, Nätverket Ofog, Clive Power, Gwydion M. Williams, Narengoyn, mikecogh, bionicteaching, pixie_bebe, USACE Europe District, mantas j photography, maxintosh, spoilt.exile, AlphaTangoBravo / Adam Baker, zoetnet, williamsdb, ubiquit23, Shkumbin, mrgarin, Gwydion M. Williams, monkeyatlarge, DonkeyHotey, focusonmore.com, Walljet, Cristian Ştefănescu, Abode of Chaos, craigCloutier, Joaquín Martínez, Lincolnian (Brian), Arnolds Auziņš