Neko je ovih dana rekao, ne znam da li pomenuti Vučić ili neko drugi, kako Srbija treba da se ugleda na Rusiju, koja je odavno prevazišla podelu na crvene i bele. Najpre, to i nije sasvim tačno, ta podela u Rusiji u određenoj meri još uvek postoji, i nije isključeno da se u nekom trenutku i produbi. Kada sam u nekom od prethodnih tekstova govorio o tome da SAD stavljaju naglasak na izazivanje političke destabilizacije iznutra kao glavno sredstvo pokoravanja Rusije, mislio sam između ostalog i na eksploatisanje ove vrste podele. No, činjenica je da se ova podela u Rusiji drži pod kontrolom, kao i da je to ponajviše zasluga predsednika Putina i politike nacionalnog pomirenja koju je on vodio od 2000. na ovamo. Ipak, u Rusiji postoji jedna povoljna istorijska okolnost koja ovo pomirenje čini lakšim u odnosu na Srbiju. Kod njih je ta podela nastala u jednom velikom ratu, i izbacila Rusiju iz njega. U međuvremenu se dogodio i drugi veliki rat, u kome je zemlja na čelu sa novim revolucionarnim režimom ostvarila veliku pobedu. Ako su komunisti nakon Prvog svetskog rata i mogli imati oreol izdajnika koji su revolucijom izbacili Rusiju iz rata u korist njenih neprijatelja, pobedom u Drugom svetskom ratu oni su se rehabilitovali kao patriote. Zato današnjoj Rusiji nije problem da u isto vreme slavi cara Nikolaja i Crvenu Armiju – jer, car je vodio zemlju u jednom, a Crvena Armija se borila u drugom patriotskom ratu, ratu za zajedničku otadžbinu Rusiju. U Srbiji je četničko-partizanska podela stvar samo jednog rata, gde su se ova dva pokreta našla na suprotstavljenim stranama. A kada se to desi, malo je teže postići nacionalni konsenzus o proglašenju obeju strana za patriote i paralelno ih slaviti. Pa ipak, zar ne bi vreme trebalo da učini svoje i umanji ili potpuno eliminiše značaj nekadašnje podele za savremenu politiku? Trebalo bi, ali u Srbiji se to nije desilo, a sada ćemo videti i zašto.
Pre svega, da razjasnim šta je to što smatram nespornim istorijskim činjenicama o četničko-partizanskom sukobu. Činjenica je da je pukovnik Mihailović sa grupom saradnika nakon sloma kraljevske vojske odbio da se preda i rešio da nastavi gerilsku borbu protiv okupatora. U to vreme, partizanski ustanak još nije bio počeo, jer su jugoslovenski komunisti bili verni paktu o nenapadanju Sovjetskog Saveza i Nemačke. Sa čisto patriotskog stanovišta gledano, u smislu iskazane želje da se boriš za oslobođenje svoje zemlje od okupatora, Draža ima vremensku prednost u odnosu na komuniste, koji su počeli da pokazuju patriotizam prema Jugoslaviji tek onda kada je njihova prva otadžbina – Sovjetski Savez – napadnuta. Nakon otpočinjanja partizanskog ustanka, naša dva pokreta otpora neko vreme su sarađivala, ali su ubrzo došle do izražaja razlike u njihovim političkim ciljevima. Na stranu borba protiv okupatora, koja se ne može sporiti ni jednom, ni drugom pokretu, iako se doveka možemo raspravljati ko se borio više – ne treba prećutkivati takođe nespornu, a surovu istinu da su oba pokreta osim oslobodilačkih bili i politički. I jedan i drugi su se borili za jasne političke ciljeve, i ta borba je vrlo često, ponekad i presudno imala prioritet u odnosu na oslobodilačku. Četnički pokret borio se za očuvanje postojećeg kapitalističkog i monarhističkog poretka, dakle za privilegije vladajuće dinastije i klase. Partizanski pokret borio se za revoluciju, za novi socijalistički poredak i diktaturu proletarijata. Kolaboracija četnika sa okupatorima, koje je svakako bilo, i kad su Draža i sam vrh u pitanju, a kamoli mnogi „divlji“ četnici koji su operisali širom zemlje, bila je upravo motivisana željom da se savlada zajednički protivnik – komunisti. Sa druge strane, potrebe socijalističke revolucije često su i partizanima diktirale da su im četnici i drugi branitelji predratnog poretka veći protivnik od okupatora – otuda, između ostalog, i kontroverzni zagrebački sporazum sa ustašama i Nemcima o zajedničkom suprotstavljanju zapadnim saveznicima, ako bi se ovi iskrcali na Jadranu.
Ideološka borba je, dakle, motivisala i četnike i partizane da međusobno ratuju, umesto da sve snage usmere protiv okupatora. U tom međusobnom ratu činjeni su i veliki zločini. Seoske gazde, u želji da se zaštite od revolucije koja je mobilisala siromašnije seljake, saveznike su našli u lumpenproletarijatu, najgorem ološu društva. Najveći koljači, oni zbog kojih će kasnije nastati bulajićevski stereotip o četnicima, dolazili su iz redova tog lumpenproletarijata. No, ni proleteri u redovima partizana često nisu bili nimalo nežniji prema stvarnom ili nabeđenom ideološkom protivniku od lumpenproletera, budući indoktrinirani beskompromisnom komunističkom ideologijom i noseći u sebi dugo sakupljanu gorčinu kao posledicu beskrupulozne kapitalističke eksploatacije u predratnom režimu. NDH i druge teritorije gde su vršeni etničko čišćenje i genocid nad Srbima bile su posebna priča. Ljudi kojima su ustaše pobile cele porodice ratovali su i na strani četnika i na strani partizana. Traume koje su sa sobom nosili učiniće ih naročito krvožednim i osvetoljubivim, što će doći do izražaja u međusobnom sukobu, ali i prema pripadnicima nesrpskih etničkih grupa. Verovatno su četnici, kao „srpskiji“ pokret od partizana, prednjačili u etnički motivisanom nasilju, ali toga nije manjkalo ni kod partizana srpske nacionalnosti. Uglavnom, četničko-partizanski sukob bio je velika tragedija i za srpski narod i za druge narode na ovim prostorima. Ratne sekire bi svakao trebalo što pre zakopati, ali hajde da vidimo zašto se to ne čini.
U rehabilitaciji Draže Mihailovića lično ne vidim spornu odluku, budući da se sud bavio pre svega kršenjem njegovih procesnih prava. Presuda iz 1946. bila je bez ikakve sumnje politički motivisana. A sad, da li je on zaista bio i kriv za ono što mu se pripisuje – za nešto sigurno jeste, za nešto nije, ali to bi se isto moglo utvrditi i za lidere partizanskog pokreta, u skladu sa prethodnim pasusom. Ako uopšte ima potrebe suditi odavno mrtvim ljudima. No, vidim da mnogi imaju tu potrebu. I jasne političke motive koji se iza toga kriju. Da krenemo za početak od partizanskih pristalica. Ironija istorije je da su u Srbiji danas protiv Dražine rehabilitacije, a u prilog partizanskog kao jedinog antifašističkog pokreta, najglasniji oni koji nemaju nikakve veze ni sa ideologijom tog pokreta, niti s njegovom oslobodilačkom borbom. Prevrne mi se stomak kada čujem da ljudi koji podržavaju današnju okupaciju Srbije ističu kako slave partizansku borbu protiv okupatora u Drugom svetskom ratu. Kada oni koji smatraju da je bombardovanje Srbije 1999. bilo dobra stvar i zalažu se za ulazak naše zemlje u NATO, savez osnovan radi borbe protiv komunizma, kažu kako podržavaju komunistički partizanski pokret. Kada fanatični vernici Evropske unije, tvorevine krupnog kapitala nastale radi eksploatacije siromašnih, govore u korist partizana koji su se borili protiv kapitalizma. Kada oni koji misle i govore sve najgore o Rusiji i navijaju da je Amerika pokori, kažu kako su sledbenici partizana, koji su se borili zajedno sa Rusijom. Kada oni koji podržavaju nastojanje SAD da osvoje svet kako je to i Hitler hteo, slave borbu partizana protiv Hitlera. Kada oni koji navijaju za fašiste u Ukrajini daju sebi za pravo da sude ko je u Drugom svetskom ratu bio pravi antifašista.
Mislim da svi znaju o kojoj grupaciji ljudi govorim, ali pravo pitanje jeste – zašto se oni danas tako glasno identifikuju s jednim pokretom s kojim nikakve veze nemaju? Razlog leži, kao što rekoh, u njihovim aktuelnim političkim potrebama. Podržavajući na rečima partizanski, a osporavajući četnički pokret, oni na delu zapravo podržavaju neka politička rešenja iz perioda socijalističke Jugoslavije, a suprotstavljaju se nekim drugim rešenjima iz „četničkog“ perioda devedesetih. Naime, socijalistička Jugoslavija u značajnoj meri je počivala na obuzdavanju Srba kao najbrojnijeg naroda i Srbije kao najveće federalne jedinice. Ustav iz 1974. imao je za cilj da rascepka prostor na kome žive Srbi, ali i samu Srbiju, davanjem većih ovlašćenja pokrajinama. Na paroli o „bratstvu i jedinstvu“ i univerzalnoj anacionalnoj komunističkoj ideologiji insistiralo se asimetrično – više da bi se sputala nacionalna svest Srba, nego nekih drugih naroda. Kada su Srbi odlučili da više ne žele da ih na njihovoj zemlji neko podjarmljuje i progoni, Milošević je inicirao vraćanje pokrajina pod efektivnu vlast Srbije kao prvi korak koji će povratiti i jedinstvo Jugoslavije, koja je tada već uveliko posrtala. Šta je posle bilo, znamo – Miloševićev potez ispostavio se kao kontraproduktivan, razbijene su i Jugoslavija i Srbija, a srpski narod se našao rascepkan i porobljen širom bivše Jugoslavije, uz mnoštvo pobijenih i proteranih. Eksponenti američkog balkanskog dizajna u Srbiji žele da srpski narod i ostane u ovakvom stanju. Zašto njima ne odgovara Dražina rehabilitacija? Zato što ona za njih predstavlja i rehabilitaciju Miloševića i drugih koji su devedesetih predvodili Srbe u ratovima za nacionalnu slobodu i jedinstvo. Zato što rehabilitovati Dražu znači dovesti u pitanje pomenuta politička rešenja iz socijalističke Jugoslavije, koja su išla na štetu Srba. Obnavljanje tih političkih rešenja utire put unitarnoj BiH i nezavisnom Kosovu. Draža ne sme da bude rehabilitovan, jer se time rehabilituju i „četnici“ koji su stvorili R. Srpsku i branili Kosovo. I koji su po zvaničnoj verziji počinili etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim narodima, pa ako Draža nije kriv, dovešće se u pitanje i ta zvanična verzija o njihovoj krivici. Ili barem eksponenti američkog balkanskog dizajna sve to tako vide. Naravno, daleko od toga da među protivnicima Dražine rehabilitacije i pristalicama partizana i komunista nema i patriota, ali su oni manje glasni, jer vide da u interesu jedinstva države i naroda nema smisla praviti frku oko nekih podela koje bi trebalo da budu davno prevaziđene. U prvom planu su eksponenti američkog balkanskog dizajna, u kome nema mesta za jaku Srbiju i slobodan srpski narod.
A sad malo o pristalicama Dražine rehabilitacije i četničkog pokreta, barem o onima koji takođe dižu frku, i za koje je ovaj događaj od životne važnosti. Namerno kažem onima koji dižu frku, jer to ne rade svi – i mislim da su oni koji je ne dižu, kao i kada je o partizanskim pristalicama reč, ujedno i najveće patriote. I tu dolazim do najtežeg dela svoje analize. Za razliku od protivnika Dražine rehabilitacije, gde je jasno da su među najglasnijima oni koji rade protiv Srbije, glasne pristalice rehabilitacije uglavnom se deklarišu kao veliki rusofili i patriote. Ne svi. Recimo, Vuk Drašković, a takvih ima još, deli političke stavove pomenute grupacije eksponenata američkog balkanskog dizajna u Srbiji. Od njih se razlikuje jedino po tome što podržava Dražu i četnike. Ali mi time donekle i pomaže da napravim analizu one većine četničkih pristalica, koja se izdaje za patriote i rusofile. Draškovićevo baštinjenje četništva ima logike isto koliko i protivljenje četništvu od strane drugih eksponenata američkog dizajna, ako ne i više. Njegovi argumenti su krajnje ubedljivi. Za njega je Draža bio pristalica kapitalističkog i demokratskog Zapada, za razliku od partizana koji su vukli na autoritarni i komunistički Istok. Kao što i Drašković danas vuče na Zapad, s tom razlikom što današnja Rusija nije komunistička – mada mnogi Draškovićevi sličnomišljenici (nisam siguran da li i on sam) u Putinu vide „KGB-ovsku komunjaru“. Četnička kolaboracija sa fašističkim okupatorima protiv partizana mogla bi biti preteča Vukove kolaboracije sa Amerikancima protiv patriota. Vuka i Dražu takođe spaja odanost dinastiji Karađorđević – onom istom koja je ugurala Srbe u Jugoslaviju, kao što ih danas razni guraju u potencijalno takođe pogubne regionalne integracije, Evropsku uniju, i sl.
Napokon dolazimo do mesta gde ćemo komparacijom sa Vukovim logičnim argumentima pozivanja na četnike analizirati i pozivanje na iste onih koji tvrde da su patriote i rusofili. Ima nečeg sumnjivog u svemu tome. Najpre je sumnjivo to da su mnogi od njih 1996/7. i 5. oktobra 2000. marširali rame uz rame sa eksponentima američkog balkanskog dizajna da bi srušili Miloševića. Podseća li vas to na nečiju kolaboraciju sa okupatorom da bi se pobedio zajednički politički protivnik i osvojila vlast? Sumnjivo je da o Draži kao velikom antifašisti na sav glas govore oni čije su neke od ideja – poput ekstremnog nacionalizma, verskog fundamentalizma, homofobije – vrlo bliske fašističkim. Sumnjivo je i to da se u Rusiju i Putina kunu oni koji u isto vreme kao najveće umove citiraju ruske nacionaliste koji su zapravo Putinovi protivnici, pa ih ugošćavaju ovde da „lože“ neupućene narodne mase. Ili možda nije, ako se zna da je i dinastija Karađorđević, za koju su se Draža i četnici borili, takođe imala svoje „omiljene“ Ruse, a sa zvaničnom Rusijom diplomatske odnose uspostavila tek pred sam rat? Da li i kod današnjih četničkih sledbenika, kao i kod četnika iz Drugog svetskog rata, želja da se dođe na vlast i ostvare određeni politički ciljevi prednjači u odnosu na izvorni patriotizam i rusofiliju? Da li je njihova rusofilija zapravo isključivo motivisana očekivanjem da im Rusi pomognu u osvajanju vlasti, kad Amerikanci već neće? A šta bi bilo da hoće? Jedan četnički pristalica je tako svojevremeno pozivao „braću Amere“ da se obračunaju sa „iračkom gamadi“, pa je posle postao rusofil kad su ga Amerikanci razočarali time što nisu podržali njegove megalomanske političke ideje. A šta bi bilo da su ih podržali? Da sada Amerikanci podrže stvaranje Velike Srbije, da li bi pristalice Dražine rehabilitacije i dalje bile rusofili? Ubeđen sam da ne bi, ali time bi razotkrili i odsustvo sopstvenog patriotizma. Biti patriota ne znači težiti dolasku na vlast i ostvarivanju megalomanskih ideja po svaku cenu, nego ostvariti za svoju zemlju mesto po njenoj meri u održivom svetskom poretku. Poredak koji pokušavaju da ostvare Amerikanci nije održiv, a Velika Srbija koja bi nastala pod okriljem tog poretka podelila bi istorijsku reputaciju kakvu iz Drugog svetskog rata vuče NDH.
Bogu hvala pa SAD nisu naklonjene Srbiji, te ova nije u iskušenju da se svrsta na stranu njihovog imperijalizma. Ali malopređašnje protivčinjenično rezonovanje pokazuje da je takvo iskušenje moguće, time što razotkriva stvarne motive onih koji sebe predstavljaju kao patriote da Dražinoj rehabilitaciji pridaju veći značaj od bilo čega na svetu i iskopavaju ratne sekire koje bi trebalo da su davno zakopane. I oni, i eksponenti američkog balkanskog dizajna koji se rehabilitaciji protive, produbljivanjem deplasiranih podela zapravo rade protiv Srbije, a u korist njenih neprijatelja. A sve zarad puste borbe za vlast. Rešenje postoji – da prevlada glas razuma neutralnih u celoj priči, kao i umerenih pristalica četnika i partizana, koji od Dražine rehabilitacije imaju pametnija posla. Po meni je najrazumnije nastupio ministar Nebojša Stefanović, kada je rekao – protivim se rehabilitaciji jer mi se deda borio u partizanima, ali poštujem odluku suda. Evo, i ja ću reći – i moj deda se borio u partizanima, koji su mi idejno bliži, ali nemam ništa protiv Dražine rehabilitacije. I tu ću stati, prepustiti Dražu prošlosti, a sa onima koji su iskrene patriote nastaviti da radim u korist Srbije.
Vladimir Trapara