
U debatu o tome da li Srbija treba da postane član NATO ili ne, teško je ući. Pre svega zato što prave debate u Srbiji i nema. Ono što možemo da vidimo u medijima jeste neplodna polemika između „plavih“ i „crvenih“, režirana od strane pristalica ulaska u NATO na sledeći način. Organizuje se TV emisija. U njoj s jedne strane učestvuje jedan ili dvoje prominentnih natovaca, a sa druge predstavnik anti-NATO snaga odabran iz redova ekstremne desnice, koji već i samom pojavom i stavovima izaziva animozitet kod gledalaca koji inače dele anti-NATO stav. Onda natovci puste protivnika da isprosipa to što ima da kaže o NATO, Evropskoj uniji i Zapadu uopšte, nudeći uglavnom iracionalne, emotivne argumente tipa „oni su nas bombardovali“, „posvađaće nas sa braćom Rusima“, „slaće našu decu u Avganistan“… Kad ovaj završi, natovci naravno lagano pobiju njegove argumente protiv, često i bez da daju ijedan argument za, i onda iz toga gledalac treba da zaključi kako Srbija mora da uđe u NATO. Naravno, malo karikiram, sigurno da ne izgleda sve uvek tako i da se ponekad, na jednoj strani, mogu čuti i ljudi koji nude racionalne argumente protiv, kao i oni koji pokušavaju da osmisle nekakav valjani argument za, na drugoj strani. Ipak, u većini slučajeva stanje debate za i protiv NATO odgovara karikaturi koju sam opisao.
Odsustvu kvalitetne debate o ovom pitanju doprinosi i to (a to naročito podvlačim) što u njoj ne učestvuju oni koji bi prvi trebalo da se u njoj nađu, jer će sutra biti nadležni da o ulasku ili neulasku u NATO odlučuju – političari vodećih stranaka u zemlji. Naime, ja već nekoliko godina unazad nisam čuo nekog od lidera trenutno vladajućih partija, kao ni najveće opozicione, da iznese čvrst stav o tome da li treba ući u NATO ili ne i pritom ga argumentuje. Čuo sam pretežno vrdanje (koga, ruku na srce, ne manjka ni kada je reč o bilo kojoj drugoj velikoj temi koja pritiska Srbiju) tipa „nas niko u NATO nije ni pozvao, pa ne moramo da se izjašnjavamo o tome“, „Skupština je usvojila deklaraciju o neutralnosti, pa je se držimo“, „ako se ispostavi da bi narod podržao takvo rešenje na referendumu, razmislićemo o toj opciji“, itd. Znači – ako nas NATO pozove u članstvo, ukinemo skupštinsku deklaraciju i mišljenje naroda (koje je trenutno 70 posto protiv NATO) se promeni, onda ćemo ući u NATO, iako prethodno nismo razmotrili da li je takav potez uopšte u interesu Srbije, niti dali ijedan valjani argument za tako nešto? Tako se ne vodi ozbiljna politika, a ovaj članak je moj doprinos neophodnoj naučno-političkoj debati o jednom izuzetno važnom pitanju, sa ciljem da ukažem na suštinu besmislenosti i štetnosti koju bi članstvo u Severnoatlantskom savezu imalo za Srbiju.
Najpre, treba biti načisto s tim da pitanje odluke o ulasku ili neulasku u vojni savez jeste veoma značajno pitanje za jednu zemlju, te je stoga krajnje opravdano zahtevati ozbiljnu debatu o njemu. Istorija pokazuje da su odluke država o savezništvima često presudno uticale na njihov međunarodni položaj – i u miru, a pogotovo u ratu, gde je neretko i sam opstanak zemlje, uz veličinu materijalnih i ljudskih žrtava koje će ona pretrpeti, zavisio od toga da li ona ima saveznike i ko su oni. Priključenje pravom savezu umelo je ne samo da garantuje opstanak i bezbednost, već da donese i velike koristi državama; kao što je i priključenje pogrešnom znalo da ih uvuče u po njih poguban sukob koji bi ih inače možda mimoišao. Isto tako, ostajanje izvan bilo kog saveza ponekad je za državu značilo blagoslov, a ponekad donosilo katastrofu.
Da bismo se upustili u analizu da li je NATO taj pravi vojni savez kome Srbija treba da se priključi, treba prvo da razmotrimo da li je NATO uopšte vojni savez. Jer, među zagovornicima proširenja NATO na istok, kao i članstva Srbije u NATO, često se može čuti mišljenje da je NATO započeo svoj život kao vojni savez, da bi kasnije, naročito posle Hladnog rata, sa sticanjem novih uloga značajno izmenio svoj karakter, te da se na pitanje odluke o članstvu u ovoj specifičnoj međunarodnoj instituciji ne mogu primeniti isti kriterijumi koji se tradicionalno primenjuju na članstvo u savezu. Ruku pod ruku s ovim argumentom ide i ocena o izmenjenoj prirodi današnjih međunarodnih odnosa, kojima se u 21. veku navodno ne može pristupati strogo „realistički“, kao što se moglo u 19. i 20. Iako se slažem da se priroda međunarodnih odnosa u poslednje vreme dosta izmenila, moraću da osporim stav po kome NATO nije klasičan vojni savez, te da su tradicionalni kriterijumi za članstvo u vojnom savezu zastareli.
NATO je nesumnjivo 1949. nastao kao klasičan vojni savez. Ako je suditi po njegovom osnivačkom ugovoru i praksi iz hladnoratovskog perioda, ovaj savez je imao defanzivni karakter – bio je usmeren na odbranu Zapadne i dela Srednje i Severne Evrope, kao i istočnog Sredozemlja, od moguće agresije Sovjetskog Saveza, koji je u to vreme bio pojedinačno najmoćnija evropska sila, što se prevashodno ogledalo u njegovim nadmoćnim konvencionalnim trupama i naoružanju na kontinentu. Zajedno s još nekim savezima koje su SAD sklapale na obodu evroazijske kopnene mase, od Bliskog istoka, preko Jugoistočne do Severoistočne Azije, NATO je bio deo (i to najvažniji) jednog dugačkog lanca koji su Sjedinjene Države uspostavile radi obuzdavanja (containment) moguće sovjetske ekspanzije. Kako je sovjetska pretnja bila ne samo strateška, već i političko-ideološka – oličena u komunističkoj ideologiji koja je pretila da osvoji narodne mase niza evropskih zemalja koje su izašle iz Drugog svetskog rata s ruiniranim ekonomijama, uz vojno povezivanje sa Evropom SAD su se latile i njenog ekonomskog oporavka. Maršalov plan, pomoć Grčkoj i Turskoj, stvaranje Evropske zajednice (danas Evropske unije) – sve su to američki pokloni Evropi radi njene lakše odbrane od Sovjetskog Saveza i komunizma, što je rezultiralo danas postojećim nikada većim ekonomskim jazom između najrazvijenijih i najbogatijih zemalja Zapadne Evrope (i s njima SAD, Kanade, Japana, par azijskih „tigrova“ i zalivskih monarhija bogatih naftom) i ostatka sveta.
Za vreme Hladnog rata, sve ove mere, među njima i osnivanje NATO, pokazale su se uspešnim – bilo kakva dalja ekspanzija Sovjetskog Saveza u Evropi mimo one koju je ostvario u toku Drugog svetskog rata i u prvih par godina nakon njega, bila je onemogućena. Kraj Hladnog rata istvoremeno je značio i raspad sovjetskog vojnog bloka, odlazak sovjetskih trupa iz zemalja koje su ga činile, a zatim i raspad samog Sovjetskog Saveza, drastično smanjivanje ekonomske i vojne moći Rusije (pogotovo kapaciteta za projekciju moći), kao i njeno napuštanje komunističke ideologije. Više nije postojala pretnja koja bi opravdala postojanje NATO u njegovom izvornom obliku defanzivnog vojnog saveza. Tu dolazimo do pomenutog argumenta – opstanak NATO i posle Hladnog rata omogućen je njegovom transformacijom iz klasičnog vojnog saveza u nešto drugo i razvijanjem novih uloga. Ali, postavlja se pitanje – zašto je NATO uopšte morao da opstane, da bi u tom cilju bila preduzeta transformacija koja bi to omogućila?
Zato što je NATO od početka zamišljen ne samo kao klasičan defanzivni vojni savez, već kao nešto mnogo više od toga, ali će se tek sa krajem Hladnog rata stvoriti uslovi da to i postane. On sticanjem novih uloga nije prestao da bude vojni savez, ali je tačno da je izmenio karakter – od čisto defanzivnog, postao je i ofanzivni. Ako se u novijim strateškim dokumentima kaže da je NATO pored kolektivne odbrane preuzeo ulogu upravljanja krizama, odnosno unapređenja stabilnosti na području širem od onog koje pokrivaju teritorije njegovih država članica, jasno je da se radi o ofanzivnoj strategiji usmerenoj na dominaciju evropskim bezbednosnim poslovima. Štaviše, u praksi se otišlo i dalje od evropskog kontinenta, o čemu svedoče akcije u Avganistanu i Libiji. Istina, u pomenutim strateškim dokumentima, NATO se poziva na Povelju UN, koja bi dala legitimitet ofanzivnim akcijama kao delu sprovođenja kolektivne bezbednosti, ali to nije sprečilo ovaj savez da katkad deluje i bez odobrenja svetske organizacije (kao u slučaju SR Jugoslavije 1999). Dominacija NATO bezbednosnim poslovima Evrope udarna je pesnica nastojanja Sjedinjenih Država da svoju prednost u odnosu na ostale sile u svim parametrima moći, stečenu na kraju Hladnog rata, materijalizuju u vidu uspostavljanja hegemonije nad evropskim kontinentom.
Na putu im stoji još samo jedina preostala tradicionalna evropska velika sila – Rusija, koja je uprkos napuštanju trke za svetsku prevlast i ideološkoj transformaciji odbila da žrtvuje svoju nezavisnost na oltaru američke hegemonije, za razliku od ostalih, sada već odavno bivših evropskih velikih sila. Iako više ne raspolaže ni izbliza velikim kapacitetima kakve je imao Sovjetski Savez, te ne može da se efikasno takmiči sa SAD za prevlast u Evropi, Rusija je zadržala sasvim dovoljne kapacitete da može da odbrani samu sebe i ono malo preostalih saveznika i spoljnih uporišta. Moćan nuklearni arsenal i očuvanje zavidnog tehnološkog nivoa konvencionalnih snaga (naročito u određenim rodovima, poput avijacije i PVO), u kombinaciji sa ogromnom teritorijom bogatom prirodnim resursima, nemalim stanovništvom i vremenom postignutim solidnim stepenom ekonomske i političke stabilnosti, čine ovu zemlju jako teškom, gotovo nemogućom metom za bilo kog spoljnog agresora, uključujući i SAD. NATO igra bitnu ulogu u posthladnoratovskoj strategiji SAD, usmerenoj na podrivanje defanzivnih sposobnosti Rusije i njen konačni silazak sa položaja nezavisne velike sile, nakon čega bi američka hegemonija u Evropi sledila kao logičan rezultat.
Nastojanje jedine preostale svetske supersile da ostvari hegemoniju u Evropi tako što će eliminisati nezavisan uticaj (i samo postojanje u tom rangu) drugih, „običnih“ velikih sila (u ovom slučaju samo jedne – Rusije), u skladu je sa ofanzivnim realizmom u nauci o međunarodnim odnosima, čiji je osnivač Džon Miaršajmer. Osnovna hipoteza ovog pristupa je da velike sile, iz razloga sopstvene nesigurnosti u anarhičnom međunarodnom sistemu, teško odolevaju iskušenju da krenu u ekspanziju sa konačnim ciljem uspostavljanja hegemonije u sistemu, kad god im se za to pruži prilika. Istina, sam Miaršajmer tvrdi da „stopirajuća moć vode“ sprečava projekciju moći preko okeana i čini hegemoniju SAD u udaljenom regionu kao što je Evropa neizvodljivom, usled čega se one usredsređuju na očuvanje hegemonije na zapadnoj hemisferi, dok u Evropi (i Istočnoj Aziji) deluju kao „ofšor balanser“, nastojeći jedino da spreče neku drugu silu u dotičnom regionu da ostvari regionalnu hegemoniju. SAD i jesu delovale tako za vreme Hladnog rata, ali im se po njegovom završetku ukazala prilika da krenu i korak dalje, ka evropskoj (a kasnije možda i svetskoj) hegemoniji. „Stopirajuća moć vode“ im u tome ne smeta, jer su SAD uveliko projektovale svoju moć na veliki deo evropskog kontinenta – još za vreme Hladnog rata, a naročito posle njega, kada su sa proširenjem NATO na istok stekle vrlo vredne saveznike u eventualnom sukobu sa Rusijom, u vidu istočnoevropskih, mahom rusofobično orijentisanih država.
Dovoljno je uporediti geografsku kartu Evrope danas sa onom iz juna 1941. i uočiti da su, na osnovu toga gde se nalazi istočna granica NATO (čak i ako mu ne bismo pridodali zemlje koje mu teže, poput Gruzije) u poređenju sa istočnom granicom Trećeg Rajha i njegovih saveznika, Sjedinjene Države u boljoj strateškoj poziciji za agresiju na Rusiju od one koju je onda imala Hitlerova Nemačka. Dalje proširenje NATO na istok, na nove zemlje postsovjetskog prostora (u kojima se podstiču antiruske „obojene revolucije“), uz istovremene pokušaje dalje dezintegracije i političkog destabilizovanja i same Ruske Federacije, imaju za cilj dodatno popravljanje ove pozicije. Što je Rusija teritorijalno manja i politički nestabilnija, i što manje uporišta ima van svojih granica, to su mizernije njene šanse da se odbrani od agresije nadmoćnih konvencionalnih snaga NATO zemalja koje je okružuju sa više strana, a veći izgledi da će pristati na odustajanje od statusa nezavisne velike sile i pokoriti se hegemoniji SAD. Zapravo, vrlo je verovatno da bi se ovo do danas i desilo, da Rusija ne poseduje nuklearno oružje. Zato SAD, uz proširenje NATO na istok i dodeljivanje ovom savezu novih ofanzivnih uloga, posežu i sa drugom merom – izgradnjom antibalističkog štita na teritoriji novoprimljenih članica NATO, sa ciljem sticanja nuklearne superiornosti u odnosu na Rusiju (težnja ka nuklearnoj superiornosti se takođe uklapa u ofanzivni realizam), koja bi u slučaju uspeha ove mere ostala bez jedinog pouzdanog defanzivnog sredstva i bila prinuđena da pristane na gore opisan ishod.
Dakle, argumenti po kojima NATO danas nije vojni savez i ne ponaša se na način na koji su se klasični savezi ponašali, iz čega bi sledilo da tradicionalni kriterijumi za odlučivanje država o stupanju ili nestupanju u savez ne važe – jednostavno nisu na mestu. Istina, da bi Srbija pravilno odlučila hoće li ući u NATO ili neće, mora da uvaži i promenu karaktera ovog saveza u novijem periodu – koji je uz čisto defanzivni, postao i ofanzivni. Dva moguća motiva za ulazak jedne države u vojni savez su upravo defanzivni i ofanzivni motiv. Kriterijumi na osnovu kojih jedna država donosi odluku o priključenju savezu jesu procene u kojoj meri ulazak u savez (ili ostajanje van njega) može da doprinese njenim ofanzivnim ili defanzivnim ciljevima (ili i jednim i drugim). Da pogledamo šta to znači u slučaju Srbije i NATO.
(nastaviće se…)
Vladimir Trapara
Odsustvu kvalitetne debate o ovom pitanju doprinosi i to (a to naročito podvlačim) što u njoj ne učestvuju oni koji bi prvi trebalo da se u njoj nađu, jer će sutra biti nadležni da o ulasku ili neulasku u NATO odlučuju – političari vodećih stranaka u zemlji. Naime, ja već nekoliko godina unazad nisam čuo nekog od lidera trenutno vladajućih partija, kao ni najveće opozicione, da iznese čvrst stav o tome da li treba ući u NATO ili ne i pritom ga argumentuje. Čuo sam pretežno vrdanje (koga, ruku na srce, ne manjka ni kada je reč o bilo kojoj drugoj velikoj temi koja pritiska Srbiju) tipa „nas niko u NATO nije ni pozvao, pa ne moramo da se izjašnjavamo o tome“, „Skupština je usvojila deklaraciju o neutralnosti, pa je se držimo“, „ako se ispostavi da bi narod podržao takvo rešenje na referendumu, razmislićemo o toj opciji“, itd. Znači – ako nas NATO pozove u članstvo, ukinemo skupštinsku deklaraciju i mišljenje naroda (koje je trenutno 70 posto protiv NATO) se promeni, onda ćemo ući u NATO, iako prethodno nismo razmotrili da li je takav potez uopšte u interesu Srbije, niti dali ijedan valjani argument za tako nešto? Tako se ne vodi ozbiljna politika, a ovaj članak je moj doprinos neophodnoj naučno-političkoj debati o jednom izuzetno važnom pitanju, sa ciljem da ukažem na suštinu besmislenosti i štetnosti koju bi članstvo u Severnoatlantskom savezu imalo za Srbiju.
Najpre, treba biti načisto s tim da pitanje odluke o ulasku ili neulasku u vojni savez jeste veoma značajno pitanje za jednu zemlju, te je stoga krajnje opravdano zahtevati ozbiljnu debatu o njemu. Istorija pokazuje da su odluke država o savezništvima često presudno uticale na njihov međunarodni položaj – i u miru, a pogotovo u ratu, gde je neretko i sam opstanak zemlje, uz veličinu materijalnih i ljudskih žrtava koje će ona pretrpeti, zavisio od toga da li ona ima saveznike i ko su oni. Priključenje pravom savezu umelo je ne samo da garantuje opstanak i bezbednost, već da donese i velike koristi državama; kao što je i priključenje pogrešnom znalo da ih uvuče u po njih poguban sukob koji bi ih inače možda mimoišao. Isto tako, ostajanje izvan bilo kog saveza ponekad je za državu značilo blagoslov, a ponekad donosilo katastrofu.
Da bismo se upustili u analizu da li je NATO taj pravi vojni savez kome Srbija treba da se priključi, treba prvo da razmotrimo da li je NATO uopšte vojni savez. Jer, među zagovornicima proširenja NATO na istok, kao i članstva Srbije u NATO, često se može čuti mišljenje da je NATO započeo svoj život kao vojni savez, da bi kasnije, naročito posle Hladnog rata, sa sticanjem novih uloga značajno izmenio svoj karakter, te da se na pitanje odluke o članstvu u ovoj specifičnoj međunarodnoj instituciji ne mogu primeniti isti kriterijumi koji se tradicionalno primenjuju na članstvo u savezu. Ruku pod ruku s ovim argumentom ide i ocena o izmenjenoj prirodi današnjih međunarodnih odnosa, kojima se u 21. veku navodno ne može pristupati strogo „realistički“, kao što se moglo u 19. i 20. Iako se slažem da se priroda međunarodnih odnosa u poslednje vreme dosta izmenila, moraću da osporim stav po kome NATO nije klasičan vojni savez, te da su tradicionalni kriterijumi za članstvo u vojnom savezu zastareli.
NATO je nesumnjivo 1949. nastao kao klasičan vojni savez. Ako je suditi po njegovom osnivačkom ugovoru i praksi iz hladnoratovskog perioda, ovaj savez je imao defanzivni karakter – bio je usmeren na odbranu Zapadne i dela Srednje i Severne Evrope, kao i istočnog Sredozemlja, od moguće agresije Sovjetskog Saveza, koji je u to vreme bio pojedinačno najmoćnija evropska sila, što se prevashodno ogledalo u njegovim nadmoćnim konvencionalnim trupama i naoružanju na kontinentu. Zajedno s još nekim savezima koje su SAD sklapale na obodu evroazijske kopnene mase, od Bliskog istoka, preko Jugoistočne do Severoistočne Azije, NATO je bio deo (i to najvažniji) jednog dugačkog lanca koji su Sjedinjene Države uspostavile radi obuzdavanja (containment) moguće sovjetske ekspanzije. Kako je sovjetska pretnja bila ne samo strateška, već i političko-ideološka – oličena u komunističkoj ideologiji koja je pretila da osvoji narodne mase niza evropskih zemalja koje su izašle iz Drugog svetskog rata s ruiniranim ekonomijama, uz vojno povezivanje sa Evropom SAD su se latile i njenog ekonomskog oporavka. Maršalov plan, pomoć Grčkoj i Turskoj, stvaranje Evropske zajednice (danas Evropske unije) – sve su to američki pokloni Evropi radi njene lakše odbrane od Sovjetskog Saveza i komunizma, što je rezultiralo danas postojećim nikada većim ekonomskim jazom između najrazvijenijih i najbogatijih zemalja Zapadne Evrope (i s njima SAD, Kanade, Japana, par azijskih „tigrova“ i zalivskih monarhija bogatih naftom) i ostatka sveta.
Za vreme Hladnog rata, sve ove mere, među njima i osnivanje NATO, pokazale su se uspešnim – bilo kakva dalja ekspanzija Sovjetskog Saveza u Evropi mimo one koju je ostvario u toku Drugog svetskog rata i u prvih par godina nakon njega, bila je onemogućena. Kraj Hladnog rata istvoremeno je značio i raspad sovjetskog vojnog bloka, odlazak sovjetskih trupa iz zemalja koje su ga činile, a zatim i raspad samog Sovjetskog Saveza, drastično smanjivanje ekonomske i vojne moći Rusije (pogotovo kapaciteta za projekciju moći), kao i njeno napuštanje komunističke ideologije. Više nije postojala pretnja koja bi opravdala postojanje NATO u njegovom izvornom obliku defanzivnog vojnog saveza. Tu dolazimo do pomenutog argumenta – opstanak NATO i posle Hladnog rata omogućen je njegovom transformacijom iz klasičnog vojnog saveza u nešto drugo i razvijanjem novih uloga. Ali, postavlja se pitanje – zašto je NATO uopšte morao da opstane, da bi u tom cilju bila preduzeta transformacija koja bi to omogućila?
Zato što je NATO od početka zamišljen ne samo kao klasičan defanzivni vojni savez, već kao nešto mnogo više od toga, ali će se tek sa krajem Hladnog rata stvoriti uslovi da to i postane. On sticanjem novih uloga nije prestao da bude vojni savez, ali je tačno da je izmenio karakter – od čisto defanzivnog, postao je i ofanzivni. Ako se u novijim strateškim dokumentima kaže da je NATO pored kolektivne odbrane preuzeo ulogu upravljanja krizama, odnosno unapređenja stabilnosti na području širem od onog koje pokrivaju teritorije njegovih država članica, jasno je da se radi o ofanzivnoj strategiji usmerenoj na dominaciju evropskim bezbednosnim poslovima. Štaviše, u praksi se otišlo i dalje od evropskog kontinenta, o čemu svedoče akcije u Avganistanu i Libiji. Istina, u pomenutim strateškim dokumentima, NATO se poziva na Povelju UN, koja bi dala legitimitet ofanzivnim akcijama kao delu sprovođenja kolektivne bezbednosti, ali to nije sprečilo ovaj savez da katkad deluje i bez odobrenja svetske organizacije (kao u slučaju SR Jugoslavije 1999). Dominacija NATO bezbednosnim poslovima Evrope udarna je pesnica nastojanja Sjedinjenih Država da svoju prednost u odnosu na ostale sile u svim parametrima moći, stečenu na kraju Hladnog rata, materijalizuju u vidu uspostavljanja hegemonije nad evropskim kontinentom.
Na putu im stoji još samo jedina preostala tradicionalna evropska velika sila – Rusija, koja je uprkos napuštanju trke za svetsku prevlast i ideološkoj transformaciji odbila da žrtvuje svoju nezavisnost na oltaru američke hegemonije, za razliku od ostalih, sada već odavno bivših evropskih velikih sila. Iako više ne raspolaže ni izbliza velikim kapacitetima kakve je imao Sovjetski Savez, te ne može da se efikasno takmiči sa SAD za prevlast u Evropi, Rusija je zadržala sasvim dovoljne kapacitete da može da odbrani samu sebe i ono malo preostalih saveznika i spoljnih uporišta. Moćan nuklearni arsenal i očuvanje zavidnog tehnološkog nivoa konvencionalnih snaga (naročito u određenim rodovima, poput avijacije i PVO), u kombinaciji sa ogromnom teritorijom bogatom prirodnim resursima, nemalim stanovništvom i vremenom postignutim solidnim stepenom ekonomske i političke stabilnosti, čine ovu zemlju jako teškom, gotovo nemogućom metom za bilo kog spoljnog agresora, uključujući i SAD. NATO igra bitnu ulogu u posthladnoratovskoj strategiji SAD, usmerenoj na podrivanje defanzivnih sposobnosti Rusije i njen konačni silazak sa položaja nezavisne velike sile, nakon čega bi američka hegemonija u Evropi sledila kao logičan rezultat.
Nastojanje jedine preostale svetske supersile da ostvari hegemoniju u Evropi tako što će eliminisati nezavisan uticaj (i samo postojanje u tom rangu) drugih, „običnih“ velikih sila (u ovom slučaju samo jedne – Rusije), u skladu je sa ofanzivnim realizmom u nauci o međunarodnim odnosima, čiji je osnivač Džon Miaršajmer. Osnovna hipoteza ovog pristupa je da velike sile, iz razloga sopstvene nesigurnosti u anarhičnom međunarodnom sistemu, teško odolevaju iskušenju da krenu u ekspanziju sa konačnim ciljem uspostavljanja hegemonije u sistemu, kad god im se za to pruži prilika. Istina, sam Miaršajmer tvrdi da „stopirajuća moć vode“ sprečava projekciju moći preko okeana i čini hegemoniju SAD u udaljenom regionu kao što je Evropa neizvodljivom, usled čega se one usredsređuju na očuvanje hegemonije na zapadnoj hemisferi, dok u Evropi (i Istočnoj Aziji) deluju kao „ofšor balanser“, nastojeći jedino da spreče neku drugu silu u dotičnom regionu da ostvari regionalnu hegemoniju. SAD i jesu delovale tako za vreme Hladnog rata, ali im se po njegovom završetku ukazala prilika da krenu i korak dalje, ka evropskoj (a kasnije možda i svetskoj) hegemoniji. „Stopirajuća moć vode“ im u tome ne smeta, jer su SAD uveliko projektovale svoju moć na veliki deo evropskog kontinenta – još za vreme Hladnog rata, a naročito posle njega, kada su sa proširenjem NATO na istok stekle vrlo vredne saveznike u eventualnom sukobu sa Rusijom, u vidu istočnoevropskih, mahom rusofobično orijentisanih država.
Dovoljno je uporediti geografsku kartu Evrope danas sa onom iz juna 1941. i uočiti da su, na osnovu toga gde se nalazi istočna granica NATO (čak i ako mu ne bismo pridodali zemlje koje mu teže, poput Gruzije) u poređenju sa istočnom granicom Trećeg Rajha i njegovih saveznika, Sjedinjene Države u boljoj strateškoj poziciji za agresiju na Rusiju od one koju je onda imala Hitlerova Nemačka. Dalje proširenje NATO na istok, na nove zemlje postsovjetskog prostora (u kojima se podstiču antiruske „obojene revolucije“), uz istovremene pokušaje dalje dezintegracije i političkog destabilizovanja i same Ruske Federacije, imaju za cilj dodatno popravljanje ove pozicije. Što je Rusija teritorijalno manja i politički nestabilnija, i što manje uporišta ima van svojih granica, to su mizernije njene šanse da se odbrani od agresije nadmoćnih konvencionalnih snaga NATO zemalja koje je okružuju sa više strana, a veći izgledi da će pristati na odustajanje od statusa nezavisne velike sile i pokoriti se hegemoniji SAD. Zapravo, vrlo je verovatno da bi se ovo do danas i desilo, da Rusija ne poseduje nuklearno oružje. Zato SAD, uz proširenje NATO na istok i dodeljivanje ovom savezu novih ofanzivnih uloga, posežu i sa drugom merom – izgradnjom antibalističkog štita na teritoriji novoprimljenih članica NATO, sa ciljem sticanja nuklearne superiornosti u odnosu na Rusiju (težnja ka nuklearnoj superiornosti se takođe uklapa u ofanzivni realizam), koja bi u slučaju uspeha ove mere ostala bez jedinog pouzdanog defanzivnog sredstva i bila prinuđena da pristane na gore opisan ishod.
Dakle, argumenti po kojima NATO danas nije vojni savez i ne ponaša se na način na koji su se klasični savezi ponašali, iz čega bi sledilo da tradicionalni kriterijumi za odlučivanje država o stupanju ili nestupanju u savez ne važe – jednostavno nisu na mestu. Istina, da bi Srbija pravilno odlučila hoće li ući u NATO ili neće, mora da uvaži i promenu karaktera ovog saveza u novijem periodu – koji je uz čisto defanzivni, postao i ofanzivni. Dva moguća motiva za ulazak jedne države u vojni savez su upravo defanzivni i ofanzivni motiv. Kriterijumi na osnovu kojih jedna država donosi odluku o priključenju savezu jesu procene u kojoj meri ulazak u savez (ili ostajanje van njega) može da doprinese njenim ofanzivnim ili defanzivnim ciljevima (ili i jednim i drugim). Da pogledamo šta to znači u slučaju Srbije i NATO.
(nastaviće se…)
Vladimir Trapara